Vatrogasci Metković

utorak, 29.10.2013.

Polako, ali sigurno

Metković, 28.10.2013

Izvor: Most - Facebook

29.10.2013. u 07:36 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 27.10.2013.

ANNO DOMINI MMXIII

23-10, 04-30, 01-30 = datum + vrijeme

ČIMBENICI:

- Nadziratelj,
- Podnadziratelj,
- Motritelji,
- Opstruirana formacija,
- Opstrukcija,
- Operativni nositelj.
____________________________________________________________

1.Nadziratelj, ispred najviše strukovne razine ima zadatak ocijeniti operativnu sposobnost i zakonitost rada opstruirane formacije.Osim standardnih operativnih postupaka, nadziratelj mora uzeti svih 6 faktora navedenih u gornjem dijelu teksta.
Nadziratelj stupa na dužnost u zamišljeno vrijeme 23-10. Budno motri podnadziratelja pod čijim redovitim nadzorom djeluje opstruirana formacija. Uočava njegove propuste, ali ne bilježi, mudro čeka i sklapa mozaik.Uzima pred sebe svu potrebnu pisanu građu i utvrđuje da su odtupanja neznatna.

Zaključak No.1. Opstruirana formacija putem pisane građe udovoljava svim standardima koju struka propisuje za taj dio djelovanja opstruirane formacije.
(Reakcija podnaziratelja – zamišljeni pogled 4. Stupnja)

2.Nadziratelj prelazi na drugi dio svoga djelovanja te kreće u operativno-taktički nadzor. S obzirom na golemo iskustvo u struci, motri okolinu iz koje se iščitava urednost i polu - vojna ustrojenost najviše razine opstruirane formacije. Dodjeljuje zadatak članovima formacije. Slijedi telefonski poziv. Opstruirana formacija vrši propisane zadaće u okviru standardnog operativnog postupka. U tom trenutku do izražaja dolazi jedan od gore navedenih čimbenika - OPSTRUKCIJA. Bez obzira na to, opstruirana formacija djeluje u okviru mogućeg. Nadziratelj uzima u obzir kakvo stanje zatječe, a u isto vrijeme zna kako treba biti. Nadziratelj mudro zapisuje u notes broj 4-30. U tom trenutku uzima svoj džepni kalkulator i vrši izraćun. (04-30) – (OPSTRUUKCIJA = 03-00) = 01-30. Naglasak stavlja na OPERATIVNOG NOSITELJA i kao jedinu pravu vrijednost uzima njegovo vrijeme, a ono iznosi 01-30.

Zaključak No.2. Prvi dio operativno-taktičkog nadzora dobiva zadovoljavajuću ocjenu, da ne kažemo odličnu. (Reakcija podnadziratelja – zamišljeni pogled 3. Stupnja)

3. Nadziratelj prelazi na fokus operativno - taktičkog nadzora, te stavlja OPERATIVNOG NOSITELJA na najvišu razinu zapovjedanja opstruirane formacije, te dodjeljuje taktički zadatak. Operativni nositelj zaprima zadatak i pristupa rješenju istoga. Premda se ne nalazi na formacijskoj razini taktičkog zapovjedanja, isti rješava u kratkom roku, korektno i u skladu s pravilima struke. Nadziratelj upozorava operativnog nositelja na propuste u zadatku i analiza se zaključuje. Podnadziratelj uzima rješeni zadatak i sliježe ramenima.To je to!

Zaključak No.3.
Operativni nositelj rješava dodjeljeni mu zadatak korektno i u skladu s pravilima struke. (Reakcija podnadziratelja – zamišljeni pogled 2. Stupnja)

4. Nadziratelj konačno pred sebe stavlja fragmente mozaične slike koju je pohranio u svojoj glavi i zbraja sve čimbenike kako bi dao objektivnu sliku nadzora. Pisana građa + Operativno-taktički zadaci 1. i 2. Dio = OPSTRUIRANA FORMACIJA dobiva zadovoljavajuću prolaznu ocjenu.

Zaključak No.4.

Opstruirana formacija dobiva prolaznu ocjenu. Radi u skladu s propisima i pravilima struke. Nadziratelj je zadovoljan viđenim i daje MOTRITELJIMA pisano izvješće. Motritelji sa zadovoljstvom primaju dato izvješće i na licu mjesta se uvjeravaju kako se na pravilan način u datom trenutku razvaljuje OPSTRUKCIJA.
(Reakcija podnadziratelja – zamišljeni pogled 1. Stupnja)

U Metkoviću, Anno Domini MMXIII :)))))))))

27.10.2013. u 21:59 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.10.2013.

Final KICK

Saga No1. 2009 godina

Saga No2. 2009 godina

Saga No3. 2009 godina

Saga No4. 2009 godina

Pogled sa tipkovnice Stanislava Solde na 2009 vatrogasnu godinu - Godinu otkaza vatrogascima - Slobodna Dalmacija.

thumbup wave hrvatska

21.10.2013. u 08:34 • 0 Komentara • Print • #

petak, 18.10.2013.

DA TE UČIM :) ;)

Izvor: www.metkovic.hr

18.10.2013. u 11:52 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 16.10.2013.

Žalosno, ali istinito

Martinac kazneno prijavio gradonačelnika Božu Petrova - Dubrovački Vjesnik

Pa ljudi moji, da li je to moguće, uzviknuo bi nekad pokojni Mladen Delić ???

Prema našim saznanjima, na sam dan požara dežurni voditelj smjene u JVP Metković bio je nitko drugi nego predsjednik sindikata navedenog u ovom članku gospodin Željko Martinac. Žalio se na bolove, te iako je trebao prvi izaći na intervenciju, umjesto njega je izašao zapovjednik vatrogasne postrojbe Metković Vinko Galić, uvažavajući njegove zdravstvene tegobe.

U normalnim okolnostima, čovjek koji je bolestan treba se javiti liječniku i donijeti izvješće o bolovanju poslodavcu kako bi ovaj mogao nadomjestiti bolesnog zaposlenika. No, voditelj smjene gospodin Željko Martinac je to propustio, te je, znajući da je privremeno zdravstveno nesposoban došao na posao kao zdrav čovjek!!! To je onemogućilo zapovjednika Vinka Galića da pravovremeno dopuni vatrogasno dežurstvo!

Kad je telefon zazvonio Željko odjednom nije bio sposoban, a Vinko Galić preuzima na sebe odgovornost i prvi ide u vatru umjesto njega!

I na kraju Željko podiže prijavu protiv Bože Petrova i proziva Vinka Galića za nestručnost !?!?!?

Prijatelju Željko, ako je i od tebe, previše je, zar ne misliš tako ?????

Na znanje građanima Metkovića!!!! Bože sačuvaj!!!!

16.10.2013. u 15:58 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.10.2013.

More sinje, more moje plavo

Ovih dana mjeseca listopada, kao po nekoj zadanoj matrici, Hrvatska od sjevera do juga lagano kuha u svome nacionalnom biću. Ono što je napravila ova financijska kriza, koja svoje korijene vuče iz SAD – a, kao i uvijek, prelama se na leđima „malih“. Ali u tom sveopćem kaosu neimaštine, razne društvene skupine kuju svoje planove. Šetnjom kroz medije stiče se dojam, kao da naša zemlja nema većih problema od ćiriličnog pisma, a to što „raja“ kopa po kontejnerima više – manje. Linić nam mjesecima govori ono što smo i sami znali, a rješenja u smislu sveukupnog boljitka nigdje na vidiku. Pa, zar smo vas zbog toga izabrali, da nam kažete kako nam nije dobro!? To mi i sami znamo, no nemojte nas uvjeravati, kako nam je dobro, samo mi to ne vidimo.
Ali nije samo tako na višoj državnoj razini. Svjedoci smo i u našem gradu čime se služe „lešinari“ kada osjete da se voda zamutila. Faraoni koji su bili „zajašili“ na naša leđa, te kojima je jedino preostalo napraviti piramidu za vječni počinak nikako da shvate da su izbori za nama. Njima nije dovoljan broj od 6000 građana da im kaže da nisu više dobrodošli u gradskim institucijama koje su poharali kao tsunami.
Nije mi samo jasno, kako ti i takvi ljudi podcjenjuju pamet građana Metkovića koji su se na izborima opredijelili za novi model vladanja i upravljanja gradom.
Neki „brigadiri“ koji su se dobro uhljebili na svojim funkcijama nikako da se pomire s činjenicom, da vlast jest slast, ali da nije vječna. Općenito, koristeći ovako duboku ekonomsku krizu koriste svoja godinama stvarana koruptivna i zmijska legla kako bi se iz pozadine pokušali vratiti u sedlo i nastaviti tamo gdje su stali.
Ali, po svemu sudeći, neće moći ove noći !!!!!
Trenutno u našem gradu vlast obnaša Mlada, Odvažna, Stručna i Transparentna ekipa koja je u samom početku napravila čudo. Te ..bivjetre nam je po svemu sudeći stalno skinula s naših leđa, te ih još predala DORH – u da se zabavlja sa njima.
Na kraju, vjerojatno se pitate, gdje se u svemu tome nalaze vatrogasci i kako je njima sa novom vladajućom garniturom ?! Definitivno dobro, tvrdim iz petnih žila povučenim zrakom, jedan važni krak lopovske hobotnice je odsječen, a sa tim krakom je i ona sama izgubila životnu snagu.
Što hobotnici i njenim krakovima dakle preostaje???
Ono što hobotnica i radi kad je životno ugrožena, a to je da pušta crnilo za sobom. I premda se stvari trenutno čine kaotičnim, sistematski rad naših mladih i obrazovanih MOST – ovaca već daje velike rezultate. Pošto su ljudi okrenuti zdravom načinu života, grad su zaokrenuli 180 stupnjeva u drugom pravom smjeru, otvorili škure i pustili sviježi zrak unutra. S obzirom da znam da im društveni život nije stran, preporučujem im da za večeru, kad se odmore od posla, ono crnilo od hobotnice iskoriste i naprave dobar crni rižot.
U zoru novog dana, rižot će se provariti, a prirodnim i fiziološkim putem će otići tamo gdje mu je i mjesto. Ostaje nam samo da čekamo golfsku struju da učini svoje, a more k'o more, slano samo po sebi, liječi dušu i zacjeljuje rane.

Dobar tek!!!

14.10.2013. u 08:56 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.10.2013.

Članak Slobodna Dalmacija

Stravična smrt u Metkoviću potresla je dolinu Neretve. Mara Radojković-Unković (72) živa je izgorjela u srijedu u svojem stanu na trećem katu u Ulici dr. Ante Starčevića. Požar je izazvala eksplozija plinske boce, koja je doslovno protresla pola Metkovića. Komadi stakla i plastike ostataka prozora i vrata letjeli su na sve strane, pa je prava sreća da nitko od slučajnih prolaznika nije ozlijeđen. Nekoliko stanara s kućnog broja 17 nagutalo se dima, pa su zatražili pomoć na Hitnoj medicinskoj pomoći, a kako doznajemo, njihovo zdravstveno stanje je stabilno.

- Eno, odveli su Nedu Barbir i Miru Ćubelu na Hitnu. Valjda će biti dobro - dočekali su nas u dvorištu zgrade prestravljeni stanari, raspitujući se znamo li ikakve detalje o požaru i eksploziji.

Čitaj dalje - Stanislav Soldo, Slobodna Dalmacija

10.10.2013. u 10:40 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 09.10.2013.

Požar u ulici Ante Starčevića

Fotografija: Metković News

Jutrošnji požar u ulici Ante Starčevića 17 u Metkoviću pokazao je svu nepredvidivost vatrogasnog posla, pogotovo ako se uzme u obzir da je jedna osoba smrtno stradala. Pokazalo se kao i uvijek do sada da pripadnici vatrogasnih postrojbi stižu u rekordnom roku od trenutka dobivanja dojave, izlaska na intervenciju, te do stizanja na mjesto izbijanja požara. Naime, prema nama dostupnim informacijama, dojava vatrogascima u Metkoviću bila je u 09h i 12 minuta, dok su u 09 h i 34 minute sve četiri smjene postrojbe sa četiri vozila bile na terenu, uključujući pritom i manji broj pripadnika lokalnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva Metković, koji su doslovno doletjeli iz obližnjih kafića. S obzirom na malen broj ljudstva, vidjevši da nema šale, akciji gašenja su se pridružili i pripadnici MUP-a sa svoga kombi vozila, što je vidljivo na slikama objavljenim na portalu Metković News, a koji su hladili vanjsku fasadu da se požar ne bi proširio na gornji kat.
S obzirom na priloženu sliku ovdje na blogu sa istog portala, lako je zamijetiti da je požar već bio u razbuktaloj fazi sa tendencijom širenja prema gornjem katu. U takvim situacijama imate samo jednu mogućnost vatrogasnog nastupa, a to je kombinacija unutrašnje i vanjske navale, sa djelovanjem velike količine vode sa raspršenim mlazom, koja je neupitno štetna za građevinu prilikom gašenja, ali onaj tko gasi nema puno vremena za taktičko nadmudrivanje, nego jednostavno bira trenutno manje zlo. S obzirom da se požar nije proširio, a uzimajući u obzir fazu požara, mogu slobodno ustvrditi da je akcija gašenja izvedena na najvišem profesionalnom nivou.

P.S.

Usporedbe radi, vatrogasci Metkovića rade u smjenama koje sačinjava maksimalno 3 vatrogasca, dok na primjer splitska postrojba u smjeni ima 33 vatrogasca. U 22 minute cijela postrojba na terenu svakom dobronamjernom čovjeku već govori sve o djelovanju i organiziranosti postrojbe u Metkoviću.

Na kraju ovog posta, još jedanput izražavam sućut obitelji osobe stradale u požaru.

09.10.2013. u 16:22 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.10.2013.

Znam da nemamo vremena, ali internet je tu za nas :))))

Autor : Ivica Ursić - www.hrsvijet.net

IMAMO LI VJERE?

Pitanje vjere za vjernike je sudbonosno pitanje, ali je pitanje vjere ujedno i zanimljivo, intrigantno kulturološko, sociološko i ponajprije psihološko pitanje. I naravno - paradoksalno.

Često čujemo tvrdnju da je vjera osobna stvar svakog pojedinca i da se nikako ne bi smjela javno očitovati. Ovakve teze zastupaju i neki vjernici, pa čak i svećenici. To što oni koji vjeruju u horoskop, reiki, tarot, bio-energiju, kristale, maltretiraju „sve živo“ oko sebe, to se drži najnormalnijim. Svake večeri, pa sve do zore, manje više, sve TV postaje prodavaju nesretnim dušama lažnu nadu i kradu im san i novac. I život. Naravno sve uz blagoslov vlasti.

Teza da se vjera, a tu se (budimo do kraja jasni) misli na kršćanstvo, a to onda znači kod nas ponajprije na rimokatoličanstvo, mora zadržati u „sakristiji“ ili unutar naša „4 zida“ i da se ne bi smjela javno očitovati, isto je toliko apsurdna kao i teza da ne bismo smjeli javno disati ili govoriti, jer i to je jako osobna stvar svakoga od nas.

Na ovu usporedbu neki će skočiti tvrdeći da svi ljudi dišu i govore i da svi ljudi moraju disati i govoriti, ali da svi ljudi ne vjeruju i da svi ljudi nisu vjernici. Ali ta tvrdnja jednostavno – ne stoji. Ne drži vodu. Na ovome svijetu ne postoje nevjernici. Nema ljudi koji ne vjeruju barem u nešto ili u nekoga. Naravno i ateisti, najveći neprijatelji vjere, vjeruju.

Vjeruju da Boga nema.

Svi smo mi uistinu vjernici. Svi.

Jedni vjeruju u Boga, a drugi u ovozemaljske bogove. Vjerujemo političarima i njihovim obećanjima, pa ih temeljem svoje vjere - biramo. Vjerujemo medijima i njihovim „istinama“, pa ih temeljem svoje vjere gledamo, slušamo i čitamo. Vjerujemo reklamnim porukama, pa temeljem svoje vjere kupujemo stvari koje uglavnom ne trebamo. Vjerujemo ogovaranjima, manipulacijama i lažima, pa ih širimo na sve strane. Vjerujemo zlu, pa ga toleriramo. Vjerujemo „svemu i svačemu“, ali zato najmanje vjerujemo jedni drugima. I sve manje vjerujemo Bogu.

Ali kako bez vjere u Boga čovjek nije u stanju živjeti onda mi izmišljamo razno razna božanstva, „zlatnu telad“, i onda njih častimo, njima se klanjamo, od njih pomoć očekujemo, u njih polažemo sva svoja nadanja.

Boga Oca, Boga Stvoritelja, Zahtjevnoga Boga zamjenili smo nezahtjevnom gomilom idola. Ili Boga smanjujemo na „tablet“ verziju, koju koristimo po potrebi, kad se sve drugo izjalovi. U središtu svijeta i svojeg života podigli smo oltare bogovima tržišta, novca, mass-medija, politike, zabave, slave i moći. Kao vrhovnog arbitra između dobra i zla instalirali smo sekularnu relativnost i proglasili smo svačiju istinu jednakovrijednom.

Hladni materijalizam, pogubni kriptokomunizam, bešćutna ravnodušnost, bezbožni sekularizam, agresivni ateizam i sve popularniji agnosticizam, sastavni su djelovi nove svjetske religije koja okuplja svoju pastvu i koja niječući Boga, sve više vjeruje – čovjeku.

Na obzorju trećeg milenija rađa se novi „nadčovjek“ – „čovjek nadasve“, kako mu neki tepaju, koji na temelju neke nove etike i kvazi morala, podiže novu „kulu Babilonsku“ u kojoj vlada kultura smrti, koja niječući svetost života promovira istospolne brakove, eutanaziju, abortus, kloniranje, podjelu svijeta na one koji imaju previše i na one koji nemaju ni najosnovnije.

U toj novoj „vjeri“ nema mjesta za malene, za slabe, za bolesne, za nesretne, nema mjesta za siromašne, nemoćne i anonimne, jer se takvi bacaju na društvenu marginu, i opstaju isključivo kao potrošna roba.

Vjerujete li vi u sve ovo?

Ako vjerujete vi ste vjernik. Ako ne vjerujete onda vjerujete u „teoriju urote“, pa ste onda, u krajnjem slučaju, opet vjernik. Kakav takav, ali ipak vjernik.

Dakle, ako smo suglasni da smo kao vjernici, kao Kristovi sljedbenici, okruženi svijetom u kojem je sve okrenuto kontra Boga, onda je normalno da osjećamo strah. Bojimo se, jer je kultura u kojoj živimo neprijateljska. U sličnoj situaciji bili su i Isusovi učenici.

Što su oni učinili? Zatražili su od Isusa neka im „umnoži“ vjeru. Logično. Razumljivo. Uvjereni smo da to isto treba i nama danas. Treba nam veća vjera. Umnožena vjera. Problemi su danas tako brojni i tako veliki da se samo s više vjere možemo nositi s njima. Zato nam je i razumljiva želja učenika za „umnažanjem“ vjere.

Ali Isus nema razumijevanja za njihove molbe. Isus tvrdi da vjera nije mjerljiva stvar, kao kada biste imali ˝ kg vjere i željeli biste da vam Isus doda još barem kilogram, dva. Život kojeg živimo nije ni malo lagan, ali zadaće koje moramo na svojem životnom putu obaviti nemaju nikakve veze s našim sposobnostima, niti ovise o tome hoćemo li imati „više“ ili „manje“ vjere. Sve ovisi o tome – imamo li mi vjere? Ili je nemamo!

Vjera znači vjerovati u Božje sposobnosti, a ne vjerovati u svoje sposobnosti. Potrebno je sebe i sve svoje predati u Božje ruke i onda će Bog obaviti ono što treba biti obavljeno. A to će obaviti – KROZ NAS. Vjera je povjerenje u Božju snagu, u Božju moć. Ovdje nije riječ o nama. Ovdje je riječ ponajprije i isključivo o Bogu.

Što Isus čini?

Isus, nakon molbe svojih učenika, neka im umnoži vjeru, ne polaže na njih svoje ruke, ne moli nad njima svojega Oca, i ne daje im „više“ vjere kako to oni od njega traže. Isus ne čini čudo i ne odobrava im dvostruku dozu svojega Duha i svoje Vjere. Isus ne čini ništa od svega toga.

Umjesto svega toga Isus učenicima, a i nama danas, govori da mi vjeru već posjedujemo. Primili smo je besplatno na krštenju. Primili smo je kao dar. Čisti dar. Bog nam je dao vjeru kako bismo mu bili bliže, kako bismo ga mogli bolje upoznati i više ga ljubiti.

Jer nije pitanje „koliko mi vjere imamo“, nego je ono pravo pitanje „imamo li mi vjere – uopće“?

Kada odgovorimo na ovo pitanje onda slijedi novo pitanje.

Dobro, imamo vjeru, ali u koga?

U koga mi polažemo svoju vjeru? Kome vjerujemo?

Nažalost previše nas je koji najprije vjerujemo svijetu, pa sebi, a tek onda (ako i tada) Bogu. Ja kažem: „Mogu JA to!“ Ali to je iluzija. Jedino Bog sve može. Jedino je Bog svemoguć.

I kada smo uz Boga, i kada svoju vjeru polažemo u Isusa Krista, čak i onu najmanju koliko je zrno gorušičino, Božja sila će proteći kroz nas i Bog će djelovati kroz nas i preko nas.

I onda se u biti događaju čuda, ali ne po svijetu i po lažnim prorocima, ili po nama i našim sposobnostima. Događaju se po Bogu. I nije stvar da mi imamo „više vjere“ ili „jaču“ ili „umnoženu“ vjeru, nego je stvar u tome da mi djelujemo s vjerom koju smo po krštenju dobili i koju već posjedujemo, koje možda nismo ni svjesni ili smo je zanemarili.

A to onda znači da je po Bogu i malo – mnogo!

06.10.2013. u 09:41 • 0 Komentara • Print • #

petak, 04.10.2013.

Svi ljudi sve znaju, ali ljudi u načelu vrlo malo znaju :))))

Konkretna akcija i kontinuirani rad na sebi

Autor: Kosjenka Muk

Stara je izreka 'Najbolje stvari u životu su besplatne'. Često se ponašamo kao da nam je to podsvjesni životni moto. Čekamo savršenog partnera s kojim će cijeli život biti ekstaza bez ijedne svađe, očekujemo da pravo prijateljstvo ne bi trebalo uključivati nesporazume, nerazumijevanje i nesavršenosti, nadamo se da ćemo nekako zaraditi gomile novca sjedeći kod kuće i ne poduzimajući ništa... i želimo iznimna iskustva preko noći. Često koristimo tu izreku kako bismo dobili više nego što smo spremni dati i okrivljavali one koji na to ne pristaju.

Ako se želimo uspeti na vrh Himalaja, možemo to učiniti helikopterom. Dobit ćemo rezultate odmah i sada - ali iznutra ćemo biti isti kao i prije. Neće biti ničega što bi mogli nazvati uspjehom, nikakvog iskustva koje će nas učiniti bogatijim, potpunijim ljudskim bićem. Neće biti izazova koje bi trebalo savladati. A ako nas život dovede u situaciju da se ponovno trebamo popeti čak i na najmanju planinu - za to nećemo imati ništa više znanja, spremnosti i hrabrosti nego prije.

Ili možemo pokušati prijeći cijeli put u jednom danu. Vrlo vjerojatno ćemo ubrzo odustati iscrpljeni i razočarani i možda zaključiti kako planinarenje nema nikakvog smisla.

Ili možemo biti svjesni izazova koji nas očekuje i opremiti se potrebnim pomagalima koja će nam uspon olakšati - ali sa spremnošću da glavni posao odradimo sami. Znamo da mnogi ljudi nikad niti ne pokušaju prijeći taj put. Znamo da većina odustane, a neki i umru pokušavajući. Ali spremni smo prihvatiti taj rizik. Tada možemo odabrati da putujemo polako, zastajući da se divimo detaljima, u potpunosti ispitujući svaki dio puta. Ili možemo krenuti strmom, ali bržom stazom, koja nudi veće izazove u kraćem roku, ali i intenzivnija iskustva i izgradnju snage i izdržljivosti. Niti jedan od ta dva puta nije bolji ili lošiji, nego su isključivo stvar izbora.

Jednom kada stignemo na vrh, očekuje nas mnogo više od prelijepog pejzaža. Znamo da je uspjeh naš i da smo naučili sve što je potrebno da se ikad u budućnosti suočimo sa sličnim izazovom. Svjesni smo svojih sposobnosti i snage koju smo stekli kroz iskušenja. Možda smo bili suočeni s teškim izborima, ponekad slijedili pogrešne staze, nastavljali dalje i u trenucima kad nam se činilo da više nemamo snage niti za jedan korak - ali upravo kroz to izgrađivali smo snagu, korak za korakom. Drugačija smo osoba od one koja smo bili kad smo kretali na put. Postali smo potpunija ljudska bića, bogatija za mnoga duboka i intenzivna iskustva kojih ćemo se kasnije sjećati možda i s malo nostalgije.

Ljubav, prijateljstvo, uspjeh... nisu besplatni. Početna zaljubljenost može nam biti dana kao 'reklamni uzorak', ali da bi izgradili stvarnu ljubav trebamo biti spremni na dugoročno ulaganje i suočavanje s izazovima. No, ne smatram da je napor vrijednost sam po sebi (kao kad bi nalijevali vodu u kantu bez dna i zatim se hvalili kako smo se naradili). Vrijednost mu daje snaga, užitak i bogatstvo koji slijede kao rezultat. Možemo se usmjeriti na razmišljanje o naporu i poteškoćama - ili se možemo usmjeriti na dubinu osjećaja, intenzitet iskustva i bogatstvo krajnjeg rezultata.

Intenzivno proživljavanje života i prihvaćanje svojih emocija čini da sve više živimo ovdje i sada. Može nam se činiti da vrijeme protječe drugačijim tempom (meni se osobno u emocionalno intenzivnim razdobljima čini da vrijeme teče sporije, no nekim ljudima ta razdoblja izgledaju kraća) jer je bogato iskustvom. To bogatstvo čine kako ugodne, tako i neugodne emocije. Česti je ideal da bi se osoba koja radi na sebi trebala izdići iznad straha, tuge, ljutnje... gledati na sve s osmijehom ili čak ravnodušno, svemu pristupati s pozitivnim emocijama... no to mi se ne čini prirodnim, pa ni zanimljivim. Ponekad nas tuga najbolje podsjeti na to koliko nam je važna ljubav, strah i sumnja mogu potaći veliku hrabrost i promjene, a ljutnja je iznimna motivacija da 'stanemo iza sebe' i svojih potreba.

Većina ljudi pristupa osobnom razvoju sa željom za rezultatima preko noći i orijentacijom na vanjske promjene umjesto unutarnje, a većina marketinških poruka ih potiče u tome. Mnogi ljudi se nadaju da će se željene promjene ostvariti samom primjenom određene tehnike, bez da se moraju suočiti s (ponekad riskantnom ili zastrašujućom) konkretnom akcijom - npr. reći nekome što nas smeta (ili možda što nam se sviđa...), osmisliti i provesti plan za pokretanje ili traženje posla... No dok god vam je takva akcija još uvijek 'preteška', preneugodna i sl., to znači da ili nemate dovoljno motivacije za promjenu ili - u češćem slučaju - da stvarna unutarnja promjena još nije postignuta.

Stvarno iskustvo ima golem utjecaj na našu podsvijest i može biti oblik testa jeste li uistinu savladali određenu lekciju. Moglo bi se reći da, kad bi sve mogli odraditi 'u glavi', ne bi bilo potrebe da uopće živimo u materijalnom svijetu. Blagoslov koji se često doživljava kao poteškoća, je upravo u tome što nas materijalni svijet beskompromisno 'prisiljava' na razvoj putem često teških i zahtjevnih izazova pred kojima prije ili kasnije ne možemo više zatvarati oči.

Na nama je hoćemo li 'prihvatiti igru' i zaista živjeti izazove koje nam svijet nudi, ili se žaliti kako je život težak. U prvom slučaju, vaš život ne samo da vjerojatno neće postati lakši, pogotovo ne u početku: morat ćete se suočiti s brojnim situacijama, odlukama i izborima koje ste prije izbjegavali ili do kojih biste inače mnogo kasnije došli. No bogatstvo iskustva, osjećaj intenzivnog proživljavanja svog života, te sve veće povjerenje i poštovanje prema samima sebi daju osjećaj užitka u životu za koji je odustajanje od lagodnog i jednostavnog života vrlo niska cijena.

Kao primjer, mnogi ljudi se nadaju da će se ponašanje drugih ljudi prema njima promijeniti ako oni dovoljno rade na sebi, pa počnu 'zračiti drugačije' ili se osjećati bolje sami sa sobom i slično. U nekim blažim slučajevima, to se uistinu može dogoditi. Ali, češće neće. To je izazov i prilika da se suočite s komunikacijom sa stvarnom drugom osobom i svim strahovima vezanim uz to, ili s nekom drugom možda zastrašujućom i riskantnom odlukom.

Moje je osobno iskustvo da mi se nerijetko događalo da, kad bih čvrsto odlučila prevladati određene inhibicije i reći drugoj osobi nešto što sam dugo odgađala, druga osoba bi se uistinu spontano počela ponašati drugačije te više ne bi bilo potrebe za konfrontacijom. Naglašavam da se to dešavalo isključivo onda kada bih istinski i čvrsto odlučila da preuzmem taj rizik. No, u većem broju situacija, a pogotovo ako se radi o dugotrajnom i važnom odnosu, to ipak nije dovoljno i morat ćete, vjerojatno i mnogo puta, izložiti sebe, svoje najdublje i najnelogičnije potrebe i stavove, te riskirati neslaganje i konflikt. To je proces kroz koji najbrže rastemo kao ljudska bića i stvaramo bliskost, razumijevanje i ljubav za sebe i druge.

Nema tehnike koju možemo koristiti kao čarobni štapić i štit od uključivanja u izazove života. Tehnike kao što je Soulwork mogu pomoći da riješimo emocionalno-mentalne barijere, steknemo unutarnja iskustva, osjetimo povjerenje, motivaciju i svijest o svojim mogućnostima... ali izgradnja novih navika i konkretan rad na ostvarenju naših ciljeva su na nama. Sve više osjećam koliko je važno da konkretna akcija postane sastavni dio tehnike. Bez toga, nikad nećete znati jeste li se stvarno promijenili - ili samo razmišljate o tome.

Izvor teksta : CentarAngel.hr