VATRENE VJESTI 911

U razlicitim prikazima, koji pripadaju legendi, opisano je da je Florijan zivio u rimskoj pokrajini Noricum (današnja Austrija) u III. stoljecu poslije Krista u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana (243-316), reformatora rimske drzave, koji je uredio novcani sustav, gradio ceste, utvrde. Izgradio je i prekrasnu gradevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palaca, ali je u povijesti ostao zapamcen kao vladar koji je nemilice progonio kršcane na cijelom podrucju Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija.Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski casnik, zivio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao casnik bio zaduzen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Dosad to, medutim nije potvrdeno, kao ni cinjenica je li Florijan doista bio rimski vojnik.

Autenticnom verzijom legende o zivotu Svetog Florijana smatra se legenda “Passio St. Florijan”, koja je ostala u naslijedu kao rukopis s kraja IX. stoljeca. Ona ovako opisuje vrijeme i zivot Svetog Florijana:“Kršcane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom podrucju Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim zarom zaceo “lov” na kršcane: cetrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mucenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni cinovnik, koji je tada zivio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), pozurio je u Lorch i sam izjavio da je kršcanin,. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatrazio da prinese zrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao cuvao s krilima sklopljenim u obliku kriza. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj zeni mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca zena je upregla zivotinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, zedne zivotinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na zeninu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvjezene su zivotinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta oznacio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna cuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 4o kršcana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom”.Opisani dogadaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan – 4. svibanj prihvacen kao Dan Svetog Florijana.

Kršcani su sacuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je “Samostan Svetog Florijana”. I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s velicanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, zacetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljece.

Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeca, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, palezi i pljacke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns odrzao trodnevnu misu, moleci se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.
Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaštitnik od pozara potjece iz XVI. stoljeca, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji:“....... do sad su obozavali Sv. Laurentiusa kao sveca – zaštitnika od pozara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanom”.Pocetkom XVII. stoljeca ime Svetog Florijana sve se više povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je “Bozji svetac”, “Vojnik vatre” i branitelj od najstrašnije elementarne sile-vatre.