Dlan od noge
Uaaaaa... to ja zijevam... lako je ne pusit, ali ne pit kavu... uf, kakva fjaka, samo mi se spaaava..... inace kad Anju ujutro predam teti Caroline imam bar po ure za biologisat na miru, a koncentracija je fala bogu bolja nego navecer kad si mrtav umoran. A jutros sila i nikako... Oci se lipe, glava pada, nista ne razumim, slovca plesu, zijevam... i obrusila se, ponovo zakomila. Jos bi spavala da me u neka doba Vanja nije zazvala!
Ovakva pospana ne mogu nista pametno kazat, mogu samo par svjezih baza podilit.
Ima jedna Anjina davna (iz mladih dana!), toga smo se sitili kad je Vanja pokazala stopalo i pitala "kako se ovo zove?" - Anja u njenim godinama nije pitala, ona se snasla: "dlan od noge".
A nekidan me Vanja silno razljutila sa svojim budalastinama (bice sam bila gladna), i izasle nas tri, idemo na karate, a ja jos sva u raspaljenom filmu, faca mi mrka, u drobu mi nervoza - sta cu, ne moze se vulkan samo tako oladit jednom kad prokljuca.
I idemo mi za ruke, a ona me pogleda odozdo onim crnim ocurdama i sva ozbiljna me pita "mama kad ces se ti opet podobrit?"
Tako sam dobila lekciju. Ja mislila dite bilo zlocesto, a ono ja.
Inace, uciteljica se u njenom svakodnevnom govoru zove uteljicica, zima je iiima, hoba je oooba, dalmatinci su tinaci, i tako u nedogled, stalno padaju baze. Do kasnijih popodnevnih sati, kad lagano pocnu metamorfoze... onda ja postanem zlocesta!
Danas idemo Anji na primanja, kaze Pero u njega doma se to zvalo "idemo se crvenit".
Sad me zva provjerit u koju uru triba doc da se idemo crvenit.
Evo Meri Popins je opet medju nama. Odo gledat kako redi kucu, mozda dobijem inspiraciju.
|