GALAKTIČKI VAPAJ

utvaram u glavi da
će možda tamo
negdje niknuti
neki trag suvisla
tamo je izgleda samo
rupičasta paradigma
samo prazna
kugla od vremena
propuh kretnji


snažan krik
u vakumu

Volim kada kiša
pada svom snagom
Tad znam da je stvarna
I da nije posljedica nekog
Filmskog trika
I kad pada danima
Znam da nema
tako opakih strojeva
Za kišu

Sada se može napokon disati
Duboko disati
Duboko disati

Volim kada pada kiša
Čitati knjige o kišama...
I nekim dalekim krajevima
I ljudima
Dok potoci šušte kroz olukove
I odnose zemlju i lišće
I sjećanja...
Tako je!
Tada se ispiru sjećanja
Crna posive
Ona siva blijede
A blijeda nestaju
Kiša briše sjećanja
I ostavlja nam prazan list

(Kad smo već na kiši)

Kiša me podsjeća
Na duge kabanice i dječje čizme
Na školu i velike torbe
Sa mačjim očima
I na rani sumrak
Sa uličnim svjetlima
u cvatu
uvijek sam potajno volio
školu
ne koliko i profesore
volio sam pernice
i pribor za pisanje
ne i likovne mape
one glomazne papire bez slika
bez ičega
volio sam zašiljene olovke
a tupe su bile moje miljenice
gumice sam volio
posebno one koje bi
netko odbacio
ostavljene negdje u kutu
ili ispod školske klupe
njih bi obožavao
tetošio ih i čuvao
godinama
povijest sam volio
do sedmog
zemljopis
do osmog
tehnički
do petog
matematiku uoće nisam volio
volio sam školu osobito
kad bi padala kiša
jer tada se u njoj događa sve
tad bi ona postala naša podmornica
i svaki je član posade imao svoju zadaću
i sve bi štimalo
svi smo bili jedno
podmornica zaranja
zadnja upozorenja
svi na svojim mjestima
rad se odvija
podmornička mašina guta
dubinu
učenici uranjaju u materiju
odvija se rad
stanovita trešnja za tren ometa
rad
instrumenti pokazuju maksimum
kapaciteta
još neko vrijeme boravimo
u apnei
muk... mir...
zajedno...pogledi...
zvoni zvoni školsko zvono
podmornica izranja
nova generacija čeka
na ukrcaj
čeka na uron
udisaj pa izdisaj