Why is the deadliest sin to love, as I loved you...?

malo je potrebno da bi čovjek bio sretan,
ali ja svejedno kadkad vidim crne sjene na zidu
u kojeg sam nekoć znala beskrajno dugo gledati...
znala sam svaku njegovu manu i vrlinu....
znala sam svaku njegovu nepostojeću šaru ili nijansu....
znam to i sada, stoga sam uvjerena da zaista gledam samo sjene!
bezbrojne misli su mi svake sekunde u glavi,
svaki tren koji posvetim beskrajnosti pogleda dok gledam u prazninu....
izgubila sam strpljenje za taj način razmišljanja,
uvjerena sam da je on daleko iza mene....
....Zašto?
.....Zašto?
zato jer sam suzu zamijenila osmjehom!
svaki pogled u beskraj postao je suvišan jer sada znam što se tamo krije,
nema sjena...
nema šara...
nema različitih bijelih boja na njemu....
samo on, stoji kao i uvijek, monoton kao nikada prije!
znam, promijenila sam se, on je zaista ostao isti....
to je jednostavno bilo-onda!
volim osjećati da vladam situacijom,
volim znati da sama donosim odluke,
da se smijem kad želim i ne plačem bez razloga,
da sam okružena osobama do kojih mi je stalo
a u ono vrijeme zapostavljala sam ih ili ih nisam primjećivala,
volim znati da sam odlučna u tome da nekoga usrećim...
Sada, pogled mi uvijek preleti preko beskraja
kako bih se sjetila tog vremena,
nasmijala se samoj sebi
i vlastitoj gluposti
kako bih lijepše utonula u sadašnjost i sklopila oči...
volim znati da sam bila nestašna, razigrana ili samo zaljubljena...
volim sjećanje na hod po srebrnim opekama obasjanim mjesečinom,
potom kroz trnje i suze,
a na kraju hrabrost da izađem na sunce...
i opet se nasmijem samoj sebi...
jer, sada sam sretna...
shvatila sam da je malo potrebno kako bi čovjek bio sretan....
jedan osmjeh kojeg ću pamtiti vječno,
jedan pogled pun ljubavi....
jedna osoba na pravom mjestu i u pravo vrijeme....

zaista jesam....