...It´s one of those things you´ll have to get over it...

Nisam sigurna koliko je vremena od tad prošlo. Bilo je to 1888. tad sam postala to što sam i sad . Nije to došlo samo od sebe.Nisam nikoga krivila za to samo sebe.

"Daisy dušo zakasniti ćeš u crkvu." kao i obično na mene je vikala moja majka.
"Da majko sad dolazim samo da namjestim ...šešir." bila je to prva izlika koja mi je pala na pamet. A zapravo sam se još uvijek mučila pokušavajući namjestiti korzet kojega sam kao gospodska kći trebala nositi jer sad je bilo vrijeme za udaju i nisam si mogla dopustiti nikakve pogreške...tako su barem oni govorili.
"Ja i tvoj otac idemo, nek ti Katten pomogne." rekla je i uskoro sam začula lupanje vrata.Iako se kod nas nikad nije lupalo vratima.

Na brzinu sam se zakopčala i raspustila kosu na koju je moja majka zadnjih par dana posebno pazila da bude savršeno sređena jer kako sam već spomenula bilo je vrijeme da i ja postanem još jedna od tužnih i zapostavljenih žena dok se muškarci zabavljaju s sluškinjama poput Katten. Takav život većina cura nije htjela.Ali trebale su prihvatiti da odsad život postaje takav. Ali jedno od glupih pravila koje je također bilo meni skroz glupo bilo je muškarci su mogli imati ljubavnica koliko im srce želi...Žene zbog jednog ljubavnika odrubljivana im je glava. Stresla sam se od ti primisli i pozvala Katten.

"Katten molim te."viknula sam i Katten je kao i obično dotrčala.Pomogla mi rasčešljati kosu i obući haljinu jer stvarno je bila komplicirana.
"Gdje gospođica ide?Ovo nije odjeća za crkvu?" zabrinuto me upitala Kattten ali Katten je uvijek pretjerano brinula.
"Ti ćeš reći da je gospođica bila u crkvi...Dalje ne moraš znati."
"Ali gospođice...."
"Nema ali Katten ne možeš me zadržati ovdje. " rekla sam i pri izlasku zalupila vratima da se Katten koja je bila unutra stresla.

Iztrčala sam kroz stražnjua vrata da pri izlasku na ulicu ne naletim na nekog od potencijalnih udvarača.Jer budući da je bilo vrijeme da se ja udam svi imalo bogatiji muškarci zaustavljali bi me cestom i tražili...pa svatko nešto drugo ali većinom bi htjeli da ih preporučim svom ocu.

Kada sam izašla vani ušla sam u neku još uvijek mračnu ulicu i potrčala prema neodređenom cilju. Doduše cilj sam točno znala, napuštena kuća kod rijeke. Tamo me čekao on.Da uvijek je bio tamo nedjeljom i samo tamo.Nikad nijeizlazio iz te kuće ali ja sam mogla doći samo nedjeljom i uvijek me čekao.

Tama je prekrivala kuću i davala joj nekakav sablasan izgled. Lagano sam odškrinula vrata i ona su zacvilila tako da od mog tihog ulaska nije ostalo mnogo.Naravno još uvijek sam se mogla nadati da je nagluh pa da nije čuo. Ali čuo je i uskoro se pojavio na vrhu stepenica.

"Dru." pozdravio me. uvijek me zvao tim glupim imenom, nisam mu mogla objesniti da se ja zapravo zovem Daisy, ne on je smatrao to ime glupim i sustavno me nastavio zvati Dru.
"Ej." rekla sam dok mi je pogled polako klizio prema njemu.Kad su nam se pogledi susreli prošli su me trnci od užasa.

On nikad nije bio preplanuo zapravo bio je uvijek užasno blijed. Uvijek obučen u istu crnu odjeću zaogrnut crnim plaštom s crvenom baršunastom postavom. Izgledao je sablasno danju, nekako sam osjećala olakšanje jer nisam trebala ga gledati po noći. Ali danas je izgledao posebno jezivo.Kao da su zadnje kapi krvi izcurile iz njega i sa tako velikim crnim podočnjacima da sam se stresla.Ali kad me pogledao onim svojim velikim zelenim očima kao da mi govori sve je uredu nasmijala sam se i otrčala do njega.