Slomljen i nikakav pisem vam ovo u nadi da ce mi biti bolje. Znam, znaaaaammm da ce trebati neko vrijeme da se naviknem zivjeti bez nje ali sada to tesko meni ide. Hvata me neka kriza gdje nemogu izbiti sjecanja iz glave. Dobre i lose stvari koje sam imao tada i pocinjem razmisljati sta bi bilo da se neke stvari nisu desile....
Kao npr da se nikada nismo ni upoznali !!! Boze ne razumijem sta se samnom desava, zar me tako pokosila ljubav da neznam sta da radim. Krivo mi je radi svega i znam da ce vrijeme izljeciti rane ali tako to sporo ide. Volio bih da sam hladan kao led i da mogu sve podnijeti ali stvarno svaki covjek ima svoje granice. Svi mi imamo dusu i ona je glavna stvar sto nas cini posebnim.
Jebem mu mater sto sve vise pisem sve vise padam u crnjak, ali ipak mislim ako napisem barem djelic mojih osjecaja da ce mi biti bolje.
Sada evo gledam stvari koje mi je "ONA" poklonila... Sta sada da radim sa njima ? Da ih sve strpam u jednu kutiju i ostavim da se prasina kupi na njima tako da bih za 5 godina zavirio i smijao se tim "DIVNIM" uspomenama na NJU. Mozda bi bilo bolje da ja to sve ovih dana spalim tako da ih moje oci vise nikada ne vide.
Ma ostavit cu sve, jeste da cu kao kreten svako malo gledati i dusa ce mi biti teska nakon toga ali ipak mislim da takva sjecanja nisu jos za zaboraviti. Jer toliko toga lijepoga sam naucio od nje, naucila me je da jos postoji nada za ovaj svijet, stavila mi je osmijeh na lice i polako dio po dio mi je otvarala dusu. Moram vam reci da sam prije nje bio povucen i bezosjecajan, a sada mi je drago da sam ovakav jer tko zna kakav bih bio za par godina.
Ljudi moji ja ne mogu pisati vise, sorry na greskama. Ne razmislja mi se sada o pravilnosti mojih recenica.
Samo hocu reci ovo : "Andrea, drago mi je da si unijela svjetlost u moj mracni svijet i da si uspjela staviti osmijeh na moje tmurno lice. Zavolio sam te prvi put kada si me pogledala u oci i zao mi je sto je dosao kraj. Tesko cu te zaboraviti a jos teze cu te preboljeti. Na kraju samo ti mogu reci :Volim te !!!"
|
