Evo me
26.01.2007., petak
I opet stojim na rubu i želim skočiti, makar me glas razuma zove natrag. Hoće li to biti dugačak let ili ponovno bolan mukao udarac u zemlju. I je li opravdan taj strah od letenja ili me on jedini spašava.. kako ću znati ako ne pokušam.... |
11.01.2007., četvrtak
so called immaginary friend
|
Ležim već sat vremena u krevetu i pišem ovo na mobitel. Nesanica me ubija, a manjak sna na mene djeluje pogubno. Razmišljam o idiotarijama agen....end agen Ljepota...Povezujem je isključivo sa boli i nedostupnošću. Oduvijek su mi se sviđale prostori i ljudi koji djeluju melankolično. I sad se pitam kako biti sretna ako se okružim stvarima koje volim...cmoljavom muzikom, trulim zidovima, mračnim slikama i šiznutim ljudima. Najljepši su oni koji imaju komadić čarobnog ogledala u oku... I zli su i mračni... I mrze iznutra... A izvana su jadni i tužni..I krhki i ranjivi... Mršavi i lomljivi... ____________________________ Kada ću se prestati diviti staklu koje gazim golim tabanima... Uvijek će moje noge biti ranjene. I koliko ću se još gristi zbog luđačkog osmjeha i žaliti za udarcima... Nikada mi nije dosta boje vlastite krvi... I sada je lijepo... Ljepota je oko mene. Ona ružna,ona koju ne razumijem. A um mi i dalje trune pod pritiskom starih rana. I ljudi me ne razumiju jer pričam na zastarjelom jeziku prošlih vjekova. Dana boli. Nikada me neće napustiti. Misli mi lutaju oko grana drveća i prašnjavih kalendara, dok stvarni glasovi odjekuju u daljini gubeći volju da se probiju do ono malo razuma što je još preostalo neizjedeno bolesnim altruizmom.... Pustite me napokon, dragi, i nemojte pričati da se prestanem osjećati gluha.... |
