utorak, 19.02.2008.

Just Do What I Say

For I'm sleeping under strange strange skies
Just another mad mad day on the road
My dreams are fading down the railway line
I'm just about a moonlight mile down the road


Rosno jutro je svanulo. Hladno Sunce svoje je zrake stopljene u žuto - crvenu boju prostrlo po nepreglednim predjelima što okružuju Hogwarts. Zimski vjetar unio je život među starim zidinama zamka. Zora polako budi uspavane živote i ponovo pali novi dan.
Zadrhtala sam. Vjetar je nemilosrdno igrao po spavaonici prelazeći preko mog tjela. Svoj pokrivač boje trule višnje stezala sam što sam jače mogla oko sebe. Očima sam preletjela preko spavaonice. Jana i Savannah čvrsto su spavale, čak ni vjetar koji je jezivo fijukao po spavaonici nije uzdrmao njihove snove. Prekrivena pokrivačem ustala sam kako bih zatvorila stakleni, napukli prozor u uglu jednog od zidova.
“Dakota koliko je sati.” Jana se promeškolji u krevetu vjerojatno nesvjesna svog pitanja. Desnom rukom skloni par kao ugljen crnih pramenova kose sa svog lica. “Deset do sedam.” Odgovorih gledajući na stari sat što je visio iznad vrata. Nakon što sam osjetila kao mi se toplin vraća u tijelo nemarno sam bacila crveni prekrivač tražeći što bih mogla obući. Jana bolno uzdahnu bacajući se po krevetu. Valjda je bila svjesna činjenice da je isuviše rano za ustajanje pa je pokušala san vratiti na oči. Uz mrtvu tišinu naputila sam ta četiri zida ponovno osjetivši zagrljaj hladnoće oko svog tijela.Uhvaila sam svoj odraz u napuklom staklu prozora, ubrzo sam osjetila kako adrenalim u mome tijelu raste jer valjda još nikada nisam vidjela sebe tako blijedu. Nakon nekoliko minuta napustila sam društvenu skrivajući se među zidinama čarobnog dvorca. “Zaboga dijete, šta radiš ovako rano ovdje.” Strogi glas profesorice Preobrazbe Minerve McGonagall natjerao me da se zaustavim na samom ulazu u vrt. “Dobro jutro profesorice.” Ljubazno sam se nasmješila sklanjajući kukuljicu sa glave. “Nemoj ti meni dobro jutro, nego odgovori šta radiš ovdje.” Hladnoća je izrazito povećala njene bore na licu. Iako su bile skrivene pod maramom, jer čini se da je bila tek ustala iz kreveta, dalo se vidjeti da su godine učinile svoje. “Pa nemojte tako profesorice, samo se trudim biti ljubazna.” Poigrala sam se sa par premenova moje plave kose, ali McGonagallica nije prestala biti uporna: “Što radiš vani ovako rano?” “ Nisam više mogla spavati pa sam se došla ovamo razbuditi.” Nestrpljivo sam ju ošinula pogledom. “ Hm...nemoj da mi se motaš oko Zabranjene Šume. Zar ti misliš da sam toliko stara da ne vidim šta ti i tvoji idioti radite.” Pokušala me je zastrašiti, te se okrenula i nestala. Iz džepa pelerine izvadila sam srebrnaksto pismo iznova iščitavajući njegov sadržaj. Sat na mojoj ruci jasno je ukazivao na to da je pet minuta do sedam i da je vrijeme da pođem. Zrak je postajao sve ledeniji kako sam se približavala Crnom Jezeru. Svježa jutarnj rosa i miris pokislog trulog lišća parali su moje nosnice. “Drago mi je što si došla.” Kroz zrak do mene dođe jednako mračan i hladan glas moje tete, Judith. “Naravno,a što si me trebala.” Okrenuh glavu u pravcu iz kojeg je dolazio glas. Ugledala sam ju skrivenu među grube grane žbunja i niskog drveća. Skinulaje kukuljicu i bijela boja njezinog lica jasno se isticala među propalim zelenilom koje nas je okruživao. “ Moramo razgovarati, dođi.” Nasmješila se i pružila mi ruku. Pošla sam za njom i koračale smo sve dublje u šumu. “ Prvo što moraš znati je da nitko ne smije znati da sam tu.” Ozbiljno me pogledala, gotovo hladno. Njezin pogeld je bio nešto čega sam se plašila.” U redu, ali što je tako ozbiljno.” Polako sam počela gubiti strpljenje, zabacivši kosu na lijevu stranu odmakla sam se par koraka od nje. “Obećaj mi ovo.Bit ćeš oprezna.” Glas joj je podrhtavao, netipično za nju. “ Ne razumjem.” Pogledala samju prodorno, pomalo se plašeći onoga što bi moglo usljediti. “Samo obećaj OK!?” “U redu, ali moraćeš mi reći prije ili kasnije.”

******
Gledala sam kroz smrznuti prozor kako snježne pahulje polako padaju na njegovo okno. Pogled bi mi koji put pao na prepunu društvenu. Prepunu, ali ipak tihu. Tišinu bi ponkad poremetilo okretanje zastarijelih stranica knjiga ili koja šala koju bi netko dobacio. Misli su mi bile prikovane na današnji događaj. Što je mislila pod tim da se čuvam? Od koga? Nisam ni znala koliko mi je odgovor blizu

utorak, 05.02.2008.

Like A Rolling Stone

I will try not to breathe
This decision is mine
I have lived a full life And these are the eyes that I want you to remember
I need something to fly over my grave again
I need something to breathe


Hladan zrak grlio je zidove starog zamke, smrzavajući ih. Hladnoća se probijala i u untrašnjost tjerajući i učenike i profesore da se skriju ispod svojih crnih zimskih pelerina. Prokleto pismo, pomislih u sebi. Sjedila sam beživotno gledajući u komadić starog pergamenta koji sam nedavno primila. Sdažaj pisma nije bilo ono što me je nerviralo nego kako odgovoriti na njega. „Dakota, molim te pomozi mi sa ovom lekcijom iz napitaka.“ Zacilila je Jana bjesno gurnuvši sve knjige i bilježnice sa svog kreveta. „Ne mogu sad pitaj Savnnu.“ Iznervirano rukom sam prešla preko starog pergamenta prekrivajući slova. Lagala sam. Sadržaj pisma bilo je ono što me je mučilo, a nisam smjela nikome kome reći. Baćial sam ponovno pogled na pismo gdje se jasno očitavao P.S. koji mi je teta ostavila na kraju.
P.S. Nema pogrešnog odgovora

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.