Utjeha šarenih bombončića

Nije željela pero umakati u žuč, ali pismo je moralo biti napisano. Bilo je krajnje vrijeme. Sutra će biti prekasno.
Neće vrijeđati. Samo će iznijeti činjenice. Onako kako to ona zna kad se potrudi.
Skuhala je kavu. Donijela sitne šarene bombončiće u zdjelici. Kavu je ulila u šalicu iz servisa kojeg je naslijedila od pokojne majke. Čuvala ga je. Nikad ga nije iznosila na stol. Sada će sebe počastiti luksuzom kojeg si nije često dopuštala.
Sjela je za stol. Nos joj je draškao miris svježe skuhane kave. Uzela je nalivpero u ruke i zamišljeno zastala. Polagano spusti njegovu oštricu na papir i započe vesti čipku svog života.
„Dragi brate,
Došao je čas da ti otvorim svoju dušu. Znam da misliš da je nemam, ali, vjeruj mi, ona se krije iza svih onih obveza koje sam morala izvršavati tijekom svog tužnog života u ovoj dolini suza.
Znam da me okrivljuješ za smrt naših roditelja. Možda ne toliko za očevu, koliko za majčinu. Znam koliko si je volio. I ona je voljela tebe. Toliko da je umrla s tvojim imenom na usnama. Ja, koja sam žrtvovala život, svoju karijeru i ljubav da bi ostala uz nju, bila sam nitko i ništa. Ti, koji si živio kako si htio, koji si je obilazio jednom godišnje, uvijek u žurbi, ti si bio taj o kom je ona razmišljala dok je ispuštala posljednji dah.
Nemoj misliti da te optužujem. Ne bih htjela da ovo pismo shvatiš kao optužbu. Ono je samo objašnjenje. Nisi ti kriv što si otišao živjeti svoj život daleko od roditelja i sestre koja ti nije bila intelektualno dorasla. Imao si svojih tragedija. Nismo ti još i naše bijedne živote smjeli natovariti na leđa. Dovoljno si se mučio dok si razvrgavao ona dva braka koji su te sputavali. Znam da ti nije bilo lako ni izbjegavati plaćanje alimentacije. Pomagala sam koliko sam mogla. Bilo mi žao djece. Ipak, sve se dobro završilo.
Nadam se da te obiđu sada kad si star i nepokretan.Ako i nije tako, nemoj im zamjeriti. Mladi su. Imaju svoje živote.
Brate moj najdraži, toliko toga ti još imam za napisati, a tako sam umorna. Čini mi se da smo se jučer smijali i maštali što ćemo sve učiniti s našim životima. Ipak, pedeset godina šutnje se ispreplelo među nama. Ponekad bi o tebi čula vijest. Nekad radosnu. Nekad tužnu. Kao što je, uostalom , i život sam.
Ne mogu se potužiti da mi je loše u životu. Zdrava sam koliko je uobičajeno za moje godine. Zbrinuta sam. Jedino me samoća guši. Osjećam kako me ubija iz dana u dan. Evo, i sada sjedim sama. Pijem kavu i gostim se šarenim bombončićima. Kada bi još ti bio pokraj mene , ništa mi više ne bi trebalo.
Gledati tebe, tako bezobzirna i naduta, kako se bespomoćno koprcaš po krevetu, kako se ni hraniti ne možeš sam, kako ponizno moliš da ti dodam čašu vode, bila bi mi najveća satisfakcija za sve boli koje si mi priredio.
Možda bismo mogli ... „
***
Pocupkivala je na stanici. Prokleti autobus opet kasni. Znala je ona dobro koji je razlog tome. Vozači su se sastajali na kavi i prilagođavali raspored vožnje onako kako je njima odgovaralo. Putnika će uvijek biti. I uvijek će biti nezadovoljni.
Sitnim nervoznim koracima je žurila prema stanu. Stara će je luda opet cijepiti sa svojim glupostima. Nikad joj ništa nije bilo po volji. Odavno bi joj otkazala da nije dobro plaćala. Za nekoliko sati čišćenja zaradila bi više nego da čuva tuđu balavu i neodgojenu dječurliju.
Odslušat će prigovore. Na jedno ušlo, na drugo izišlo. Tako joj je čitavog života. Nije joj ni onaj gad od muža bolji. Stara barem plaća.
Novac. Novac je bio njena rak rana. Sve što bi donijela kući, onaj njen bi prokockao. Sreća njena da joj je stara plaćala jednom tjedno, pa bi dovukla iz samoposluge onoliko koliko je mogla ponijeti. Ako bi joj ostalo nešto novca, mogla se pozdraviti s njim.
Od mirovine je dobivala malo i ništa. Jedva bi joj dotekla za režije i onaj nesretni kredit kojega je prošle godine podigla u Zadruzi . Dolazio je jedan grubijan danima. Prijetio. Sve dok nije podigla kredit i namirila dug kojega je onaj njen napravio.
Zaista mu je željela smrt. Samo ju je smrt mogla spasiti od njega. Drugi su muževi nalazili ljubavnice. Ostavljali ucviljene i osramoćene žene i odlazili k mlađima. Ona nije bila te sreće. Njegova je ljubavnica bila kocka.
Tisuću puta je zamišljala kako bi to izgledalo da pobjegne od njega. Svaki put bi sa stravom zaključila da bi je on pronašao i na kraju svijeta.
Nikada nije bila ljepotica. Nije čak ni zgodna bila. Sve njene prijateljice su zvali kokama. Nju nikad. Ona je pod stare dane postala koka. I to zlatna. Svome mužu.
Prevrtala je po mislima tražeći rješenje. Prevrtala je po torbi tražeći ključ. Nije ga valjda izgubila. Napokon. Tu je. U kutu torbe.
Izvadi ključ i ugora ga u bravu. Okrene dva puta. Pritisne kvaku. Vrata se otvore uz laganu škripu. U stanu je vladao mir. Valjda je stara jutros produžila izležavanje. Zašto bi i žurila ustajati ? Nikakva je uzbuđenja ni radosti ne čekaju.
Umorno je uzdahnula. Skinula je jaknu. Objesila je na vješalicu. Poviše nje torbu. Skinula je šarenu kecelju s vješalice i rutinskim je pokretom prebacila preko ofucane haljine. Bila je spremna.
Stara je sjedila u kuhinji za stolom. Ne može reći da je sjedila, a ne može reći ni da je ležala. Lijeva joj je ruka bila ispružena preko stola. Glavu je naslonila na nju. Kada je na stolu ugledala šalicu od finog porculana oslikanu ružama, znala je da je vrag odnio šalu.
Ukočenim korakom je prišla stolu. Uhvatila je staru za rame i lagano je pogurnula. Nešto nije bilo u redu. Cijeli taj prizor je bio kao okamenjen. Kao da je vrijeme stalo.
U slušalicu je izdiktirala ime i adresu. Policajac s druge strane je bio ljubazan. Pokušao je iz nje izvući još neke informacije, ali ona više nije imala što reći. Tiho je spustila slušalicu. Širom je otvorila ulazna vrata i tiho se vratila za stol.
Sjela je za stol. Nijemo je gledala u pod.
Nije joj bilo žao stare. Proživjela je svoj život. Miran i uredan. Žao joj je bilo zbog posla. Gdje će u ovim godinama naći takav izvor zarade ?

Oznake: tablete, samoća, starost