Nezakoniti unuk

(danas objavljeno u Kreativnom magazinu)

„Oktavija umrla. Sprovod u ponedjeljak 16.30.“

Baba Oktavija. Očeva majka. Posljednji put ju je vidio kad mu je došla na dodjelu diplome. Poznata kao osoba koja reče sve što misli, ni ovaj put nije iznevjerila.

- E, moj Vanja ! Profesor matematike. Bit ćeš gladan kruha. Liječnik. To je posao. Trebao si studirati medicinu.
- Nije se moglo – pokušao je spriječiti skandal tu na hodniku fakulteta, među svojim kolegama, među profesorima, prijateljima.
- Ajde, ajde, ne izmišljaj !
- Oktavija, molim vas. Nije ni mjesto ni vrijeme – Vanjina majka je upravo upalila fitilj.
- Ja da se smirim ! Meni ti, ti jedna seljančuro, govoriš da se smirim ! – podbočila se Oktavija u svoj svojoj ružičastoj veličini. Crne zlobne očice su sijevale ispod ružičastog oboda šešira koji nikad nije bio ni lijep ni moderan.
- Tiše ! Izvodite cirkus na Vanjin dan.
- Krasan dan ! Profesorčić matematike ! To je tvoj i njegov domet.
- A vaš je domet doći obučena kao stara Barbica i sramotiti jedinog unuka.
- Dobro ! Odlazim da vas više ne sramotim i nemojte očekivati ništa od mene.
- Kao da smo i do sad što dobili – promrlja Vanjina majka.

Stajao je na palubi trajekta. More se mreškalo u modrim i bijelim bojama, a nebo je bilo kristalno plavo. Bila je zla žena i Zemlja kao da se raduje što se riješila još jednog balasta, pomisli, a zatim se strese . Mrtva je. O mrtvima sve najbolje.

Mirna mu priđe s leđa i obgrli ga rukama oko struka, a glavu nasloni na njegovo rame. Vjenčali su se prije mjesec dana. Skromna svečanost. Njeni roditelji i brat, njegova majka, kumovi i nekoliko dobrih prijatelja. Toliko su mogli sebi priuštiti. Na vjenčano putovanje nisu išli niti su žalili zbog toga. Uživali su u malom podstanarskom stanu. Napokon sami i napokon zajedno.

- Nisi je volio ?
- Ne znam. Kad sam bio dijete ljeta sam provodio s njom. Volio sam je. Valjda. Bila mi je baka.
- Kako valjda ? Jesi ili nisi ?
- Ne znam. Znaš kako je kad si dijete ? Govore ti stvari koje ne razumiješ, a ti misliš da tako mora biti.
- Je li bila dobra prema tebi ?
- Ne mogu usporediti. To mi je bila jedina baka. Kuhala mi je, vodila me na kupanje ponekad, ali u svemu ostalome sam bio sam. Sjedio bih satima ispred kuće i igrao se s nekoliko igračaka.
- Gdje je ona bila ?
- U kući. Nisam smio ulaziti dok ne bi njeni posjetitelji otišli.
- Kakvi posjetitelji ?
- Tada su bili barbe, sad znam da su joj bili ljubavnici.

Čudna su bila ta ljeta s babom. Danju se igrao u dvorištu pod odrinom. Kad je naučio čitati, baba mu je dala očeve školske knjige. Listajući ih zamišljao je kakav je bio njegov otac. Malo je znao o njemu. Gotovo ništa. Baba bi ga navečer , u maloj kuhinji do pola obojanoj masnom zelenom bojom, spominjala zapličući jezikom. Uz njegovo je ime uvijek izgovarala riječ kleti. Kasnije je saznao da se tako govori o ljudima koji su otišli od kuće i za koje se ne zna jesu li još živi.

Možda danas, na sprovodu, napokon upozna svog oca. Možda mu je on poslao ovaj nepotpisani telegram ? Majka bi znala ponekad, kad nisu imali ni za kruh, proklinjati babu i sve one zemlje što ih je rasprodavala. Davno, dok je još bila obična siromašna udovica, dolazila je kod njih jednom mjesečno, pa bi on spavao na podu, jer su živili u garsonjeri. Kad je prodala prvu zemlju, prekinula je sve kontakte s njima. Majka je donosila izvještaje, babinih susjeda što ih je susretala po gradu, o velikom novcu kojeg je baba sa svakom prodanom zemljom slagala na knjižicu, ali nikad je nije zamolila za pomoć. niti je njega više slala ljeti na Lastovo.

- Ružno je govoriti sada o tome, ali baš me zanima koliko ćeš toga naslijediti – reče Mirna.
- Vjerojatno ništa. Ja sam nezakoniti sin i odbačeni unuk.
- Možda je napravila oporuku ?
- Možda je sve ostavila crkvi.
- A ako se tvoj otac pojavi ?

Trajekt se polako približavao mulu. Vanja je čekao da se spusti izlazna rampa i da krene na put koji će ga možda pretvoriti u milijunaša.

Oznake: nezakoniti unuk