ponedjeljak, 23.10.2006.
|
probudila sam se uz zvuk kiše koja je preglasno udarala u krov crkve.leđa se me boljela.pogledala sam chrisa,još je uvijek spavao pored mene,skvrčen na klupi.kate nije bilo.
pogledala sam na sat.06:35. već dosta dugo se nisam dizala tako rano,no odkad se grad promijenio,to mi je postala navika. otišla sam do oltara,gdje smo jučer ostavili svoje ruksake,te iz jednog izvadila bočicu obične vode.otpila sam par gutljaja,gledajući ogromnu praznu crkvu,i pitajući se jeli nekada ovdje imalo naviku dolaziti puno ljudi.nakon 17 dana u ovakvoj situaciji,vaše osjetilo za suosjećanje s drugim ljudima polako počne blijediti.više nam nije bilo važno ako u borbi za svoj život,oduzimamo nečiji drugi,te smo postali svjesni da nisu svi ovakve sreće kao mi,jer ipak,dobili smo priliku za život. |
