Through her eyes

Plakat ćeš ko nekad dok željet ćeš sve više...

Sve je to u biti jako fascinantno. I gledaš, i vidiš, i razmišljaš, i tražiš, ali jednostavno ne shvaćaš.
Gdje je uopće ta granica koju ne nalazimo, postoji li uopće i zašto? Granica koju prelazimo svakim danom sve više. Mi upravljamo sami sobom, i na nama je odluka hoćemo li dopustiti imaginarnoj liniji da nas ograničava.
Apsolutno besmisleno i glupo i jadno i predivno.
Jer zašto bi nešto mijenjalo sve, zašto bi trebala postojat razlika između pravog i krivog? Tko smo mi da ju odredimo? Što je, pobogu, ispravno?
Ispravno je ono što osjećamo, makar se suprotstavlja svim zakonima razuma, krši sva pravila i slama sve ostalo.
/samo tražim opravdanje i objašnjenje za situaciju bez izlaza/
Zbunjuje me sve to, u toj mjeri da sam sposobna složit samo rečenicu koja sadrži grrrrrrrr ili nja, i da sve što zapravo želim mogu izrazit samo zagrljajem.
Nemam koncentracije dovoljno da razmislim o onome što mislim, niti da sagledam činjenice sa svoje strane. Nekad je lakše prihvatiti nametnuto, makar to nametnuto bilo apsolutno krivo i preobjektivno. Odbijam. Neću.
Rađe ću sjedit ovdje, jest čokoladu i slušat lošu muziku i uporno vrtit filmove u glavi razmišljajući o svemu što iz svega toga mogu razumjet, premda neuspješno. Ne znam kako spojiti prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu cjelinu, a da sve ostane na svom mjestu. Teško je pohvatat to sve budući da se kreće u različitim smjerovima.
Jao jao ajme grrrrrrr kako je sve to presmješno.
Izgubila sam se. Ali opet, to je u redu ako uzmemo u obzir činjenicu da sam bila izgubljena već odavno.

Svojih ruku pravim omču da se objesim za tebe
Za riječi crtam usne, za glas ti pišem uši
Da li dišeš dok te ljubim,
da li znaš da te gušim?

Ljubav ide onima koji ju zaslužuju.