Preselimo Zagreb u Mrdušu Gornju

Da se razumijemo, Zagreb je grad moje mladosti i još je. I bit će.

Drugo nešto mi para um, ždere me, i kako bi rekao jedan moj prijatelj, kad u napadu etnospike, razvali "ne nadimaj me". A baš me nadima, i baš me proserava, i baš me čini tupim, e da me 'oće učinit oštrim, i baš me raspolovljuje k'o sikirom posred medule spinalis, baš me raspali skoro da osjetim tremor, pa bih stisnuo šaku, jer dosta je susprezanja i opizdio po pucketavom ekranu moga tevea svaki put i baš svaki put, a ponekad i preventivno, baš uvijek kad veleumni reporeteri (nisu oni krivi) stanu ispred Importane centra ili pod rep, pa počnu unjkati i propitivati.

Jasno mi je da se Hrvatska preselila u Zagreb, jasno mi je da se na to pripremaju i oni koji se još nisu uspjeli preseliti, jasno mi je da nas sve treba posložiti sveudiljnim zagrebačkim avenijama i obući k'o Kineze iz doba bicikla, pa da budemo isti i jednaki, baš onakvi kakvima nas vide dalekovidničarski iluzionisti iz ove nam Lijepe.
Kako drugačije objasniti nemuštost, neinventivnost, zelenilo, jad, trućeraj i trećeraj, plitkost i plitkoću, nepismenost, nedoraslost, praktikanstvo, dno i dosadu, kada svaki put, ali doista svaki put, u vezi bilo kojeg glupog, idiotskog, primitovnog, neukog i kakvoggod pitanja, reporteri hrvatskih teve kuća zapiče pravac pred Importane ili pod rep i stanu pitati puk što li misli i što li sanja i što li snatri i što li mnijeva i predmnijeva i što li vrti u svojoj glavi u vezi ovoga i u vezi onoga. Dosta. Dosta. Dosta.

Želim čuti što na takva pitanja mogu i žele odgovoriti građani Bjelovara, Čakovca, Biograda, Senja, Požege, Valpova, Gospića, Sinja, Samobora (gle, ni njih nema) ili nekog sela u Zagorju, neke zabiti u Lici, nekog mjestašca u Istri, neke cure sa Klisa i nekog momka sa Visa (jebiga ovo sam prepis'o).
Ali ne. Nema nikoga. Nema nikoga osim onoga tko je naumio živjeti u Zagrebu ili kome se šukundjeda vrač (i ovo sam prepis'o) još rodio u Zagrebu, pa i on sad landra pored tračnica i troljezga u kameru. Događaji se nisu dogodili ako nisu bili na televiziji, a još su se manje dogodili ako na njih nisu asocirali Zagrepčani.

Da se razumijemo, Zagreb je grad moje mladosti i još je. I bit će. Jer ga volim.

Ali ne volim uređivačku tupost naših televizija. Ne volim kad u ove kratke dane legnem i šaltam programe, a na svakom hrpetina neinventivnih anketa na temu "što o tome kažu građani". Zašto baš građani Zagreba? Zašto ne građani Noršić Sela ili građani Pušće Bistre ili građani Sela Moga Maloga?
Valjda zato što svi već živimo na jednom mjestu, u jednom gradu, s jednim mozgom i jednom misli ili bismo uskoro takvi trebali biti.
Ili zato da bismo si umislili da i nas netko nešto pita? Ili zato da bismo bili važni kad nas susjed Žnidaršić (a u kurac i ovo sam prepis'o) vidi u Dnevniku? Ili zato da nam dokažu da svi o svemu sve znaju, pa i zagrebački čekači tramvaja?

Ruku pod ruku s ovim idiotskim teve prilozima idu i "javljanja naših reportera s lica mjesta". E, tu popizdim. Opizdio bih ekran mandarinom, ali lijen sam čistiti poslije, pa se zadovoljim glasnim negodovanjem s tribine. Kakvo božje "lice mjesta"? Jebemliti da ti jebem. On (reporter) sam, iza njega kuća, najčešće kuća iz Remetinca ili kuća s Markova trga ili ona velika sa Zrinjevca. I nigdje nikoga. Ni psa. Ni peseka. Žive duše. Ni leša. Ni smetlara. Ni kontejnera. A on se upinje objasniti nešto sa "lica mjesta".
Pa za bogamiloga, dođi u studio, sjedni k'o čovjek i proseri što si "čuo na terenu".

Eto, zbog svega toga i još puno neiskazanoga, ja bih da mi lagano preselimo Zagreb u Mrdušu Gornju ('ko je rek'o Donju?), pa da građani, tada milijunske Mrduše svaki dan, na svim televizijama, sudjeluju u anketama, koje ćemo mi iz malog i opustjelog Gradeca gledati za dugih zimskih noći.