uzorita
21.12.2013., subota
Pahulje
 Photo by Alexey Kljatov Nedostaje mi spososbnost da se svemu prilagodim. Nije jednostavno živjeti na mojoj putanji, čista, a opet prikrivena u težnji da ne odudaram od mutnog sivila unaokolo. Nije jednostavno za formalno društvo biti nerazumna, a težiti razumu. Trudim se. Godinama sakupljam i podižem samu sebe. Igram se u svom svijetu. Usput upijam sve što su mi ljudi spremni otpustiti, rastem pod sakupljenim blagom i ponekad ga raspršim kao oblak pahulje. Kako su nevine želje ljudi u ovo doba godine. Na licima većine čitam tragove briga, težnji i nadanja. Zadubljena u te nijanse preživljavanja pristupam im, u želji da pomognem smijem se, nudim prijateljstvo svima jer ne vidim razlike. Najčešće moju spontanost i ljubaznost doživljavaju čudnim. Kao da ih uplaše dobre namjere. Ne navikli na iskrenost, odmjeravaju nepovjerljivo, najčešće odstupaju ili pokušavaju neprimjereno. Ponekad i ogrebu do boli svojom hladnoćom. No, to su samo mali ljudi, tješim se. Ljudi su pahuljice, nisu moje pahulje. Samo su prolaznici. Rastope se kroz život, nestanu... I stoga svijet promatram iz prikrajka. Upijam trenutke kad padaju moje pahulje, raduju svojom bjelinom, tišinom. One ostavljaju trag. |
