uvijek uz tebe...
utorak, 12.01.2010.
Za početak...
Pišem samo tebi Sara...ovdje,udaljen od svih zlih jezika ali i tužne stvarnosti da za tebe više nismo jedno...pisat ću ti svaki dan barem poneku riječ,možda jednom nekim čudom i zalutaš ovdje pa opet shvatiš ono što mi sada ne želiš priznati-da znaš koliko te volim...baš sam se prije nekoliko trenutaka vratio iz šetnje,kiša je lagano padala a ja sam zamišljao kako bi prelijepo bilo da si tu,da te mogu primiti za ruku,osjetiti zagrljaj koji nas je vodio u neke druge svijetove,taj zagrljaj koji mi je značio puno više nego što to i najljepša riječ može opisati...zamišljao sam kako bi lijepo bilo poljubiti te nježno u čelo i obraze i vidjeti sjaj u tvojim očima koji govori ''sve si mi''...nažalost to nije realnost...
Uvijek dođe vrijeme kad moram ući u ovu kuću,kuću punu tuge ali i predivnih događaja iz prošlosti koje ću pamtiti i u posljednjim sekundama svog života...rekao sam ti davno da je svaka sekunda moga života posvećena samo tebi i da život bez tebe za mene i nije život nego obično preživljavanje i borba da dan što prije prođe...bilo bi te lijepo sada čuti pa makar i na minutu,samo osjetiti kako dišeš,dali ti u glasu i dalje mogu osjetiti beskrajnu ljubav ili je to sada postao glas bezosjećajnosti...tko zna...
Svaku stotinku vidim tvoj lik pred očima,ponekad je toliko stvaran da ga pokušam zagrliti i priviti uz sebe...ova tuga i bol postaju nepodnošljivi...kao da te iz sekunde u sekundu svaki put ponovo izgubim...trebam te...želim ponovo osjetiti miris tvoje prelijepe crne,duge kose...želim osjetiti najtopliji,najsigurniji,najiskreniji zagrljaj,prožet ljubavlju i strasti...želim te onako čvrsto dlanom primiti za guzu i privući te k sebi iako znam da bi to i sama napravila sljedeće sekunde,ipak tako je bilo još slađe...želim vidjeti najljepše oči,kako me umiljato i plaho gledaju i traže još mrvicu pažnje...želim da me poljubiš onako kao što samo ti znaš,da cijeli svijet stane dok poljubac traje i traje...želim poljubiti svaki dio tvog tijela...želim osjetiti tvoje lice na svojim prsima kada polako uranjaš u sne dok ja ostajem budan duboko u noć samo da te slušam kako dišeš i gledam najljepše lice na svijetu znajući da će upravo to lice biti prvo što ću vidjeti kad otvorim svoje zelene okice koje si toliko voljela...može li se poželjeti savršeniji kraj dana i početak sljedećeg!?!Za mene NE...
Vjerujem da sada mirno spavaš u svom zagrebačkom stanu...potajno se ipak nadam da si budna,sa cigaretom u ruci,pogledu na nešto što te veže uz mene i razmišljanjem o tome kako bi sada bilo lijepo biti u mom zagrljaju i provesti najosjećajniju noć punu pažnje,najveće ljubavi i najljepših dodira...Volim te Sarić,neopisivo više od najviše,od prvog pogleda do posljednjeg daha i još mrvicu duže,više,jače...sve si mi,zauvijek...
