Od kraja prošle godine Ogulin je bogatiji za još jedan sadržaj koji se može smatrati dijelom i kulturne i povijesne i turističke kategorije na kojem se dugo i vrijedno radilo i koji smo s nestrpljenjem očekivali. Radi se o Ivaninoj kući bajki. U nekoliko navrata sam sav taj rad i trud hvalio a posebno hvalio činjenicu da su s dobrom i ozbiljnom pripremom (mahom zahvaljujući upornosti direktorice TU) uspjeli za taj projekt dobiti i europska sredstva od oko milijun eura. Dakle, krajem prošle godine Ivanina kuća bajki je otvorena za posjetitelje. Mnogi su je pošli razgledati pa tako i ja. I od tada sve čekam i isčekujem da netko negdje kaže ili napiše neke svoje dojmove, neko svoje mišljenje, neke svoje kritike ili pohvale. Ali ništa. Neka tišina vlada. Rekoh sam sebi - pa kad neće nitko onda ću ja. Znam, nakon ovog što slijedi neki će se naljutiti, neki uvrijediti, neki će mene vrijeđati ali što je tu je. Ja sam to ipak drugačije zamišljao i nešto drugo očekivao. S obzirom da je to Ivanina kuća očekivao sam da ću po ulasku negdje vidjeti Ivanu, u bilo kakvom izdanju( forografija, lutka, vidoprojekcija svejedno) kako recimo piše ili čita knjigu. Nadao sam se nekom velikom stiliziranom ognjištu oko kojeg ili u kojem ću vidjeti Domaće. Nadao sam se u jednom kutu kuće vidjeti malu postolarsku radionicu u kojoj će sjediti gazda Mrkonja i Hlapić kraj njega. Volio bih vidjeti i Gitu i Bundaša. Zavirivao sam po unitrašnjosti tražeći Stribora, Regoča i Potjeha. Šibao pogledom misleći da ću ugledati Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara. Pitao se gdje su nestali Jaglenac i Rutvica a kamo se skrila Kosjenka. Na desnoj zidnoj stijeni kuće istina nalaze se mnogobrojni, mali, rakao bih dizajnerski crteži raznih likova među kojima ima i ovih nabrojanih ali to je, iako pretpostavljam dizajnerski vrijedno i skupo, vrlo nepregledno, teško uočljivo i tu osim estetske negu drugu veliku svrhu ne vidim. Očekivao sam da ću ulaskom u kuću bajki ući u starinski, tajnoviti, bajkoviti i pomalo nestvaran prostor i svijet kakvim svijet bajki i zamišljam, no ušao sam u, za mene, suviše modernistički uređen objekt u neskladu s onim što predstavlja. Mala "šplja" s desne strane u koju dijete može ući, stajati i slušati sa zvučnika pričanje bajke klince i nije oduševilo. Zadržali su se tu manje od minute. Nisam shvati ni bit ni poveznicu, s Ivanom ili bajkama, onih "špijunki" na zidu kroz koju gledaš slikice. I ne praktične su, za jedne prenisko pa se moraju jako saginjat (pored jedne sprignute gospe nismo nikako mogli proći) a za druge previsoko pa ih roditelji moraju dizati - za rijetke po mjeri. Klinci bacili pogled šest sekundi i ajmo dalje. Još mi se manje sviđaju rješenja sa ekranima osjetljivim na dodir. Sami po sebi "tač skrinovi" više nisu nikakva atrakcija ni za one tehnički najzaostalije (lej nima daljinskegm samo staviš prst) a i sadržaji su mi malo dvojbeni. Ima nekoliko tih ekrana i zbog zauzetosti nisam uspio sve pregledati ali na onom kojem sam bio rješavao sam neki kviz i baš gledam pitanje: "koji od navedenih pisaca je bio disleksičar?". Naravno da to nema veze sa Ivanom. Niti s nijednim našim piscem. Odgovor je Hans Christian Andersen. Ne vidim smisao ni tog sadržaja u kući bajki. Klinci još manje. Malo nam se svidjela ona starinska polica i "regal"sa knjgama. Brljanje po starim ladicama svi smo voljeli. Poveći lcd ili plazma monitor ispred kojeg sjedneš na tabure i staviš slušalice isto nas nije dojmio. To imamo i doma. U sredini objekta nalazi se oveća prostorija, nešto kao mini kino, gdje se može u društvu pogledati neki crtić na bazi Ivaninih priča, kojih (crtića) i nema nešto mnogo. Koliko je to djeci atraktivno, ne znam. I nekako mi se čini da je djeci najzanimljivije bilo "čarobno ogledalo", koje istina i nema neke veze s Ivanom i više mi sliči na lunapark ponudu ali tu je uglavnom bio red pa po tome zaključujem da im se sviđa. I što sad, na kraju? Možda sam ja previše očekivao? Možda sam prezahtjevan? Možda prekritičan? Možda. Pitam klince neki dan - "hoćemo opet do kuće bajki?". Nisu pokazali zanimanje. Veliki projekt, velik novac, velike želje i nade. Za 10 minuta provedenih u bajki upitne bajkovitosti. Ne znam, možda i ja griješim ali imam dojam da je car ipak malo gol.
|
