Gagh
27.07.2004., utorak
|
Bilo je toplo ljetno veče pod krošnjama bora. Šćepana Malog je, kao i obično u takvim situacijama, pucala nekakva besmislena sjeta koju nitko normalan ne bi razumio osim njega samog u tom trenutku. Kada bi taj trenutak prošao ta sjeta bi se i njemu činila besmislena i nastavljao je živjeti jak kao što je i inače bio. Inače, osim u trenucima pomenute sjete koja mu je donosila samo nelagodni pritisak iznutra koji bi se mogao opisati kao neutaživa glad za nečim nematerijanim, a opet stvarnijim od bilo kakve materijalne supstance koja bi se mogla negdje dobaviti, bio je sasvim uobičajen, normalan čovjek. Sjedio je pod borom i pušio cigaretu. Pogled mu je bio uperen u nebo začinjeno svjetlošću zalazečeg sunca, a misli su mu bile stisnute tom sjetom koja mu je poput policijskih lisica vezala misli i spriječevala im gibanje u slobodnom smjeru. Nije se mogao ili se nije želio oduprijeti navali, za taj trenutak nepoćudnih, misli o potrebi da čini nešto što bi ga u tom trenutku miljama udaljilo od trenutne praznine. To nešto je moglo biti utapanje u zagrljeju snažnih emocija prema voljenoj osobi ili voljenje nečeg uzvišenog poput poezije ili lijepe književnoti. Razum mu je nalagao da je to što brije samo brijanje i da je glupo i da bi se trebao opustiti i uživati u trenutku koji ima i da je sposobnost takvog opuštanja velika vrlina koju cijeni i da je bijeg u sjetu u stvari nesposobnost da se živi normalno i… i… i… Nije si mogao pomoči. Baš tada, pod tim borovima, sa tom cigaretom u ruci i pogledom u umiruče nebo, trebalo mu je nešto mnogo, mnogo močnije od pukih razumski obješnjenja pravilnoga modusa vivendi. Odjednom mu je nešto močno prošlo kroz glavu, Kao da si je u mozak ubrizgao inekciju Tabasca ili u srce šut adrenalina. Naglo je ustao i krenuo prema obližnjoj plaži. Hodao je sa čvrstom odlukom da nešto učini, iako još nije znao što je to. Znao je samo da konačno rješenje postoji u njemu, da je to ono što mu treba i da će mu se ukazati baš u trenutku kada bude trebalo. Došao je do plaže. Površina mora je odražavala mlad mjesec koji se u njoj prelijevao kao dugine boje u ulju na cesti. U zraku se osjećao miris soli, kreme za sunčenje usnulih kupača i želja. Krenuo je prema vodi. Odlučno je gazio kamenčiće na plaži umrljane naftom i galebljim izmetom. Za njim su ostajali tragovi bez oblika. Pred njim je bio konačni odgovor na njegovo pitanje. Svakim korakom je sve snažnije zagrizao u samu srž života. Snaga koju je time dobivao činila mu se večom od svega što je do sada doživio i ikada mogao zamisliti da će doživjeti. Iz svakog je pokreta prštala vatra neodoljive strasti. Najmanji trzaji mišića prstiju na njegovim bosim nogama u sebi su implodirali milijune svemira i zvijezde koje su se počele pomaljati na nebu i koje su se u njegovim očima ponovno izgubile pod naletima takve energije. Njegovo kretanje je graničilo sa sumanutošću i savršenstvom. Njegovo kretanje je bilo kretanje čovjeka koji je odlučio snažno zagristi u krvavu mesinu svog cilja bez obzira na posljedice. Zagazio je u plićak i nastavio koračati dalje. Kapljice vode koja se ljeskala od planktona prštale su po njegovim nogama i probijale se suboko u pore tkanine njegovih lanenih hlača. Bio je u vodi do pojasa i nastavio koračati dalje razbijajuči mjesec na površini vode. Uronio sve do prsa i zastao. U tom mikroskopskom trenutku stanke osjetio je kako mu krv svih živih bića planete kola kroz vene, kako u njemu kucaju srca triliona nepoznatih svjetova i razmišljaju umovi drevnih mudraca. Lagano se nagnuo prema naprijed i odgurnuo nogama. Lice i kosa su mu na trenutak uronili u ugodno hladnu vodu. Znao je da može pobrojati svaku molekulu na svojim očnim kapcima i osjetiti okus svakog zrna soli na svojim usnama, ali to mu nije bilo važno. Jedino što je zaista doživljavao je bilo proždiranje tog sočnog safta cijelog trenutka koji ga je osnaživao čineći ga najjačim bićem vlastita univerzuma. Zamahnuo je prvo ljevom rukom, pa desnom. Zamahnuo je prvo desnom nogom pa lijevom. Nakon svakog kvarteta zamaha halapoljivo je gutao zrak kao da guta srž svega što je ikada ikome imalo smisla. Kretao se brzo sišući metre mora i žute mjesečeve trake. Iduči prema daljini crnine obojene u žuto. 27.7.2004.Sutivan, Brač |
26.07.2004., ponedjeljak
Uspon i pad
|
Doktor Aljoša je bio nadasve cijenjen član svoje seoske zajednice. Piliće, patkice, guskice, pršute, rakiju i vino, koje je dobijao od svojih suseljana na poklon prilikom raznih intervencija ili posjeta, dugi je niz godina pohranjivao u svoj stari podrum. Tih se finih namirnica prilično nagomilalo jer je Aljoša bio zakleti vegetarijanac i antialkoholičar. Kada u podrumu više nije bilo mjesta gospodin doktor je odlučio proširiti svoj posao pa je otvorio krčmu koju je jednostavno nazvao “Kod Doktora”. Biznis mu je od prvoga dana odlično krenuo. Isti oni ljudi koje je svojevremeno porađao, liječio od bubuljica, raka ili zapetljaja crijeva, sada su dolazili u njegovu krčmu i za skupe se pare gostili istim onim specijalitetima koje su mu nekad bili poklonili. Nitko se nije zabrinjavao zbog tog novog, pomalo bizarnog načina obrtanja kapitala. Ljudi su slasno mljackali mesinu sočno ju zalijevavši raznim vrstama rakije. U krčmi je svako veče bilo živo, a zabava se često znala protegnuti do ranih jutarnjih sati. Zahvaljujući tome u selu su ljudi postali mnogo bolje raspoloženi i doktor više uopće nije trebao nikome prepisivati tablete za smirenje. Također je naglo porastao i broj trudnoća jer se na pomenutim feštama znalo pojaviti i velikih ljubavi koje bi bile neposredno konzumirane. Loša posljedica postojanja krčme “Kod Doktora” bio je nagli porast broja oboljelih od gastritisa i ciroze jetre, ali to nikoga nije brinulo jer je lječilište za te bolesti bilo u obližnjem gradu pa su ljudi bili sretni kada bi mogli, uz besplatno liječenje, tamo obaviti i kupovinu. I tako je sve bilo divno i krasno sve do jednog kobnog dana. Toga kobnoga dana doktor je shvatio da u njegovom podrumu nema više ni mrvice hrane, a ni kapljice rakije. Doktoru je bilo grozno, ali što je tu je. Odlučio je zatvoriti krčmu. Selo je bilo preneraženo. Ljudi su iz večeri u veče besciljno bauljali ulicama. Bili su živčani, frustrirani, gladni i nadasve žedni. Ogovaranja su slijedile tučnjave, silovanja i krađe, a vrhunac katastrofe je došao jedne subotnje večeri kada je svinjogojac Borivoj sjekirom ubio vinara Stipu jer mu ovaj nije htio u zamjenu za njegovo omiljeno svinjče Luciju dati demižon vina. Cijelo selo je bilo na nogama. Doktor je te iste noći, pošto je potpisao smrtovnicu, potpuno posijedio. To je seljanima bio znak. Okupili su se na glavnom trgu držeći u rukama baklje i kamenje. Gomila se kotrljala prema doktorovoj kući uz prijeteći žamor. Onaj među njima koji nije nikada zgriješio bacio je prvi kamen. Doktor je u polusnu provirio kroz razbijen prozor. U facu mu je doletio drugi kamen i onda je počelo pljuštati. Kamenje je padalo posvuda. Netko je potpalio i vatricu. Doktor je izjurio iz kuće i počeo bježati glavnom gradskom ulicom prema moru. Gomila je krenula za njim mlatarajući vilama, psujući, proklinjući i mrmljajući nešto o sotoni. Vatrica koja je zahvatila doktorovu kuću prilično se razbuktala. Glupa svjetina (svjetina je uvijek glupa) zaboravila je na sitan detalj: doktorova kuća nije bila samostojeća, već u nizu u središtu sela. Požar se uskoro proširio na susjedne kuće, a u idućih nekoliko desetaka minuta plamtjelo je cijelo selo. Svjetina je satjerala doktora u more, a onda je netko primjetio požar. Dok su se seljani snašli od njihovog je sela ostala samo hrpa pocrnjelog kamenja. Doktor se snašao brže, otplivavši u Australiju i otvorivši tamo privatnu praksu. To je bio definitivan kraj jednog malog pitoreskonog sela i početak svjetske karijere jednog poduzetnog doktora. Kraj Brač, Supetar, Ponedjeljak, 26.7.2004. |
15.07.2004., četvrtak
Objava pauze
|
Posto mi je godisnji odmor poceo vec 3.7., a trajati ce do 23.8. i posto su mi ove vrucine iscrpile svu inspiraciju, objavljujem pocetak svoje ljetnje apstinencije od pisanja. Svi koji mi zele izraziti svoje duboko postovanje i divljenje ili me pljuvati i sutati nogama mogu to uciniti na moj blog-mail bloganjejefino@hotmail.com. Pozdrav ekipi u ugodno vam ljencarenje zelim, a onima koji rade sto manje posla! |