nedjelja, 30.08.2009.

thousand miles seems pretty far,but they've got planes and trains and cars, i walk to you if I had no other way.

dugo nisam trenirala. jako dugo.mislila sam da ce sve to proci, ali nije... kad sam vidjela, sve je bilo isto. ja i ti... nakon toliko vremena imala sam osjecaj da se vracam na pocetak. a znas sta me je zapravo vratilo? susret s jednom osobom... jedan izlazak... jedan odnos koji je toliko podsjecao na ono sto smo mi imali, ali jednostanvo nije bilo to... i tada sam shvatila : prerano sam od tebe odustala. ali sada, nakon toliko vremena, ja znam da ja nemam nazad.
istina, ne razumijem svoje osjecaje. jedan dan mislim jedno, jedan dan drugo... dolazim do iznenadnih spoznaja, pa onda ih iduci dan nijecem. ne razumijem samu sebe.
izasla sam veceras s tobom... ali neznam zasto. bilo me je tako strah. tako strah da su se stvari promijenile. da si se TI promijenio. i da i mi nismo vise isti... i onda premotavam film u glavi.
pola godine je to bila neka platonska ljubav.prevelika razlika u godinama. ti nisi odustajao. sad razumijem zasto. Jer ti je bilo stalo! a ja sam bila taka glupaca. odbijala te cijelo vrijeme... i mislila sam da ces uvijek biti tu... u jednu ruku sam se bojala, bojala sam se da onog trenutka kad me dobijes, da ti vise nece biti zanimljivo. i onda, kada sam konacno skupila hrabrosti, napravila sam jos vecu glupost. poigrala se s tobom. zasto? neznam ni ja. zasto sam te ostavila nakon samo 3 dana? bilo mi je stalo. znao si i sam da jeste.... a onda, saznam da si ti sa mojom (u nedostatku bolje rijeci) prijateljicom. okej. ona nije znala. ali zar nisi mislio da mi nece bitgi tesko svaki dan gledati te na treningu, gledati te s njom? sjecas se da mi niko nije morao reci da ste skupa... znala sam. od prvog trenutka. jednostavno sam osjetila. i onda svade, pa varanja i s moje i s tvoje strane... dok konacno nisam odlucila zavrsiti tu nasu pricu. i da, neko vrijeme smo bili odvojeni. ja sam prestala trenirati na 3 mjeseca. mislila sam da je sve to iza mene. ali nije.
i veceras opet. presla sam svaku pojedinost nase veze, sve tvoje postupke. i na pocetku, kad smo se tek nasli mislila sam da od mene zelis samo jedno. I kada si me upitao zasto sam odsutna? nisam znala sta da ti kazem. iducih sat vremena nisam znala sta da ti kazem. pocela sam plakati. Zasto? neznam. htjela sam otici, izisla sam iz auta i mislila pjesaciti iako nisam imala pojma kuda trebam ici. iziso si zamnom. vidio da placem. rekla sam ti da ces zakasniti na posao. reko si da nista nije vazno, da sam ti ja najvaznija. zagrlio si me a ja sam jos gore pocela plakati. rekao si da te zagrlim.i stajali smo tako. sjeli smo u auto. htio si pricati. i onda jos pola sata deranja i price : ko je kriv. mog placa. tvoga nerviranja.zakasnio si na posao.
nismo nista rjesili. a i sta tu imamo rjesiti? ti si zauzet. a ja sam jednostavno glupa. MI nepostojimo. I MI nemamo sta rjesiti... jos nekoliko tvojih poziva. jako dugih... pricas mi sta te muci...zao mi je sto te brinem ovim stvarima. zelis da se vidimo opet da pricamo. samo pricamo kazes. da moramo rjesiti ovo. da ne zelis da mi je tesko.
a ja znam da nemozes pomoci...
kazes mi : jedina me ti nikad nisi razocarala... mogla si mi napraviti toliko sranje kad si bila ljuta, ali nikada nisi.
da... mislim se u sebi. Iako mozda mislim da bi bilo najbolje da nisam pustila. radila sam gluposti. i sada mi nema nazad. prekasno sam shvatila.
ja neznam sta ti mislis. ne ulazim ljudima u glavu. i mislim da vise nije vazno.
sta ja mislim.
sta ti mislis.
ne, nemam pojma sta ce biti dalje. nemam pojma nista. znam da sljedeci put kad te vidim ti necu moci ovo sve reci... sve ce se zavrsiti na mome placu i govorenju da je sve u redu. i onda cemo se oboje jos malo derati. pa nekoliko telefonskih poziva. pa opet nista. i tako u krug...
i kada god zavrsimo, opet se vracamo na pocetak. vracamo na isto...
srljam.
idem glavom kroz zid.
bolice. slutim da hoce.
ali znas? nije me briga... nisam savrsena. a drukcije od ovoga neznam.
zao mi je zbog svega.
nemas pojma koliko se sada mrzim.

petak, 21.08.2009.

. no matter what I do, all I ever think about is you. even when I'm with my boo, you know I'm crazy over you.

jako dugo nisam pisala. kad god podjem napisati post, pocnem sa gomilom gluposti i tu inspiracija prestaje. zadnjih par dana puno puta sam imala inspiracije da zapisem nesto, ali jednostavno nisam bila u prilici.
nemogu reci da je doslo do velikih znacajnih promjena kod mene.bila sam tjedan dana u dubrovniku sa prijateljicom. bilo je dobro.

neke noci nisam mogla izbjeci sjecanja na stvari koje najvise mrzim. Na Njega. onoga o kojem sam pisala toliko puno puta. onaj koji bi mi trebao najmanje znaciti. proslo je vec skoro 2 godine. i ja opet nemogu preci preko toga. koliko god samu sebe pokusala uvjeriti da je gotovo, da je to za mene zavrsena prica, uvijek se vracam na njega. cak i najmanja sitnica dovoljna je da potakne bujicu sjecanja, a potom i bujicu suza. neku noc sam se samo tako sjetila svega. stvari koje sam misla da sam zaboravila. sjetila sam se kako je izgledalo provoditi vrijeme s njim. vani. ili na msnu. sjetila sam se stvari koje mi je rekao. sjetila sam se sitnica.
on je uvijek zelio da upalim kameru, zato sto je jednostavno volio da me gleda.
on je uvijek zelio da mu saljem slike, samo zato da ih ima.
on je uvijek bio tu kada sam trebala razgovor.
on je uvijek bio tu da mi kaze lijepe stvari.
on je uvijek bio tu da me nasmije.
on me je ucio igrati countera. danas mrzim i samu spomen na ime te igrice. sjecam se jos nacina na koji sam ga pozvala van. sjecam se jos koliko mi je trebalo da skupim hrabrosti. sjecam se jednom kada sam ga blokala, jer me je bilo strah. onoga sto osjecam prema njemu. bilo me je strah. i on je trazio kontakte po msnu koje oboje imamo, bilo koga tko moze pricati samnom. i kada sam na kraju popustila, i kada smo pricali, rekla sam mu da sam ga ja misla ostaviti onako blokanog. rekao mi je: nema veze, znam ja gdje ti zivis :D a ako nista, kucni broj ti stoji u msnu, nebi mi bilo tesko doci do tebe.
i sve te stvari, sve te sitnice. toliko toga. tu noc sam plakala. i tu noc sam ga sanjala. mrzim snove s njime, mrzim razocaranje koje mi jutro donosi.
zapitala sam se zasto nikada nisam pokusala da mu se javim. toliko dugo nismo pricali. i shvatila sam : ja ne zelim pokvariti sjecanje na njega, na sve to sto smo imali. zelim ga pamtiti kao osobu koju sam voljela, i koja je mene voljela.
i koliko god se ta stara prica ponavljala, koliko god pokusavala naci izlaz, znam da postoji samo jedan.
cekati.
a to cekanje me ubija.

ponedjeljak, 03.08.2009.

.nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi cuvaju od mene.

Koliko god nastojala odrzati osmjeh i stav : sve je okej, ne uspijevam bas uvijek. svaki dan, najmanje po 6 sati proba za predstavu. sinoc je bila prva predstava, danas ja nastupam. nemam tremu. nakon ringova i borbi, ovo mi ne izgleda kao strasna stvar.
osjecam se tako usamljeno... iako sam u gomili, svi ti ljudi oko mene, ali ja se osjecam tako samo. trudim se izdrzati, trudim se reci sama sebi da sam dovoljno jaka, ali se gubim. necu se pretvarati, tesko mi je. Jednostavno imam osjecaj da nitko nije tu. da... imam ja ljudi koje volim i koji me vole, s kojima mogu pricati, kojima mogu sve reci. ali trebam nekoga pored mene, nekoga tko ce me zagrliti dok placem i reci mi da ce sve biti uredu. da ce sve proci.
Prekinut cemo. to je vec gotova stvar. ne ide u zadnje vrijeme... a i on se ponasa kao razmazeno dijete. i sada samo cekam... cekam kad ce puknuti i kad ce se sve raspasti jer ja nisam dovoljno snazna da to sve prekinem. Nemogu. neznam sta da uradim. nemogu sama.
Ana mi fali... nisam je vidjela vec mjesec dana. Na moru je. da... znaci mi puno to sto mozemo pricati, sto se cujemo telefonom. ali to nije isto... Sjedim sama kuci po cijeli dan kad nemam proba, jer su moji na moru. i osjecam se tako samo.
Ono sto je poljuljalo moje samopouzdanje i moju vjeru u samu sebe je nesto sto sam misla da sam prevazisla. ljudska podrugljivost i zloba. Cula sam da osobe do kojih mi je stalo pricaju ruzno o meni. I bolilo je. I opet sam se osjecala samo. jer niko nije bio tu da mi kaze da to nije istina. niti sam ikome mogla reci da me je povrijedilo. vec sam sutila i pravila se hladna, onako kako ja to znam. I onda prazna kuca, i opet pocetak. milijun misli, toliko stvari koje pokusavam maknuti od sebe a one dolaze same od sebe.
I sta sad?
sjedim i cekam... najradije bih da mogu leci i zaspati sve ove sate koje moram provoditi sama razmisljajuci.
I znam da se moram strpiti i cekati... ali tako je tesko.
I nece biti uredu. Jer se nemogu nositi sa time...