Moj povratak u sadašnjost
srijeda, 25.03.2009.
U početku bijaše tjeskoba
Slučajno si naišao na ovu pripovijest i sjetio si se da piješ tablete već jako dugo. Dovoljno dugo i previše dugo. Znaš da su dvosjekli mač. Upravo te brine ono drugo sječivo tog mača. Sve si već pročitao. Školovan si i znaš da si ovisnik o tabletama Lorsilana već skoro petnaest godina. Izgledaš uredno, normalno i lijepo se oblačiš, uhranjen, školovao si se, imaš obitelj i djecu, imaš svoju tvrtku i uglavnom misliš da je sve s tobom u redu. I naravno, ideš dalje.
Jednom davno dok nisi znao što sa sobom, adolescent, u ratnim godinama, našao si u ladici obiteljske kuće gdje je stajala kućna ljekarna male pločice, bijele obične, na aluminijskoj tabli. Pokušao si ukloniti simptome nemira kao i mnogo puta prije s nekim drugim tableticama ukloniti iz sebe onaj neobjašnjiv nemir, ponekad tugu i tjeskobu. I uspio si. Dobrodošao si u klub ovisnika, na rubu, za koje nitko ne zna, mnogi na njih upozoravaju, ali su oni sami sebe uvjerili da sve drže pod kontrolom. Kao i ti. Za tebe tada je počela nova era koju si znao iskoristiti. Osjećao si se kao da si pušten s lanca nakon mnogo vremena potištenosti, bezidejnosti i tjeskobe. Da. Na početku bijaše tjeskoba. Sad ostaje sumnja. Bez uvrijede. Ovisnik si, a tjeskoba je još uvijek u tebi. Imaš nekoliko mogućnosti na tom životnom križanju. Semafora nema, prava prolaza nema, prometni nema, znakova nema... Samo ti i ostatak života.
Kuda si krenuo?
Bile su rane sedamdeste prošlog stoljeća. Ugledao si svijet, doktori kažu , lako, bez problema. Sretna mama, sretan tata, drugo dijete. Ne sjećaš se sebe. Kažu da si ovo, da si ono, bio si ovakav, bio si onakav.., ali ti se malo toga sjećaš. Ipak sve ti se čini da je bilo nekako dobro, dugo je trajalo tvoje djetinjstvo. Sada ti se čini i predugo. Znanje i svijest ubrzavaju tijek vremena.
Ali svi kažu da si bio drago,ali malo ozbiljno dijete. Kao da si cijeli dan nešto razmišljao. Ipak kad je bila igra, kažu, bila je igra do kraja. A, naravno, svaka igra ponekad završi batinama. Onom dobrim, dozvoljenim. U to vrijeme. Osjećaja se više sjećaš nego događaja. Mirisa više nego stvari. I zvukova više nego dodira. Jako se dobro sjećaš nezasluženih batina. Osjećaj krivnje je najsnažniji. Bio si nestašan si, nepažljiv, nekad i kriv. Ali kad si bio nedužan, pretvarao si se u zmaja, životinju koja se brani. Čak za brata nisi volio nezaslužene batine iako si ih ti zaslužio. Egzekutor je bio otac. Naravno sve u granici dopuštenog. Sjećaš se da su se hvalili kako si samostalan, kako sam ponekad čak ideš u vrtić, hrabar... Ali ti znaš da nisi bio kao ostali.
Drugačiji si bio oduvijek. Bar u sebi. I nisi to smio pokazati jer bi iskakao iz unificiranosti. Ne komunizma, pusti sad to, iz običnosti. Nikad se nisi mogao sasviom uklopiti u neku kliku, biti član družine, nisi imao nadimak, ne sjećaš se prijatelja iz vrtića. Ma možda jednog, dva. Al se dobro sjećam djevojčice u koju si bio zaljubljen. Njezino lice i osmjeh bi i sad mogao nacrtati. A uopće se ne sjećaš da li si joj ikad što rekao, o čemu ste pričali, jeste li se družili... Vrtić je za tebe bilo mjesto gdje uglavnom usamljen, neuklopljen i drugačiji od drugih čekaš da te netko konačno odvede doma. Sjećaš se da je otac jednom došao toliko kasno da te posljednja drugarica, tadašnja teta odvela kod susjeda da te pričuva. Bolno. Mislio si da će te ostaviti.
Za izlazak iz majčine udobne čahure nije ti trebala pomoć. Izašao si jak. Izvana. Kako ostalima reći da unutra nisi kao izvana. Kako im reći da si drugačiji, ne baš omiljen, mekan i preosjećajan. Nikako. Koga bi to bilo briga. Svijet, tvoj život, nutarnji život, je postajala nova velika čahura. Dobio si krila, ali s jedinstvenim dekorom.
