Moj povratak u sadašnjost
ponedjeljak, 09.02.2009.
Da li živimo u primitivnom matrixu?
Današnji dan mi je donio suštu suprotnost jučerašnjem kad sam počeo čitati knjigu "Moć sadašnjeg trenutka"... Rečenice me počinju plašiti.
Čitam i potvrdno u sebi kiman glavom i govorim u sebi, pa to je stvarno tako...ali tad osjetim koliko sam daleko od toga, a još gore što se moja djeca uče (u školi) svemu onome što bi ja sad trebao ispravljati...
Pisac je očito samac... Odgovara samo sebi... Tada je lakše nešto mjenjati.
Čak sam prestao čitati knjigu jer me plaši. A kad bi to preveo na njegov jezik to bi bila pobjeda mog uma, koji preuzima kontrolu i ne pušta je....i dalje se hrani...
Moj um je bio danas čak bjesniji nego nače kao da zna da mu želim namjeniti drugu ulogu.
Čitajući stjećem dojam da živimo u nekakvom svijetu "primitivnog matrixa" ako bi kao primjer evoluiranog matrixa uzeli sam film.
Sva ljudska otkrića su čovjeku nanjela više nevolja nego dobrobiti općenito gledajući:
auto=zagađenje
TV=otuđenje
cjepanje atoma=nuklearnu bombu
i tako u nedogled
Razboriti se vraćaju prirodi, a nerazboriti idu dalje za umom, otkrićima za koje svijet opet neće biti spreman... Nismo svjesni, a trenutci osvješćivanja su bolni, pa najčešće odustajemo (sjetite se bilo koje stavri koja vam donosi olakšanje, ugodu, brzo ispunjenje, pomoć pri radu...)
Strahujemo od neimanja. Većina svijeta nije tu i sad. Već tamo i tada, ili ondje pa će biti...
Nismo tu. Ni ja.
Misli nam bježe, kao da nisu naše i more nas, uglavnom... KAo da nisu dio nas, kao da nisu naši saveznici.. umovi nas vode u nemirne vode žudnje, briga i strahova od budućnosti uzrokovanih iskustvima iz prošlosti. Na tom putu um na čas zastane u sadašnjosti.. kratko i nedovoljno.
To moram promjeniti. Za sad bar to.
