nedjelja, 14.06.2009.

...

Prošlo je punih godinu dana... Ponovno je došlo proljeće... Nikad nisam bila sretnija. Ali opet, nikad nisam bila više zbunjena nego sad. Što sada? Često se sjetim Lukea, Tom mi nekako ne znači tako mnogo... Ne mogu pobjeći od svih problema, ne mogu, ne smijem, a tako želim... Ne želim da se Luke vrati, ne želim da Tom ode... Ja želim otići... Ali što je s prijateljima? što je s gradom koji toliko volim? - nikako Alec nije mogla pronaći pravi način da bude sretna. Koliko god se stvari promijenilo, uvijek je nešto čini nezadovoljnom. - De, šta si tako zamišljena, ajmo, danas je koncert izlazimo! - u sobu je uletila Anette. - Molim? kakav koncert? Tko sve ide? Tom? Lukas? - preplašeno je odgovorila Alec.
- Ma idemo samo ja i ti zasad pa tko naiđe. A Tom, Lukas, Travis i Nick sviraju, idemo ih gledat...
- Hm da, baš mi je sad do tog da ih gledam... -
- Molim? Pa nabolji su nam frendovi! -
- Da... Hm... Najbolji... Sorry stvarno mi nije do toga... Ne sad -
- Daaaj, ne možeš mi to radit, moramo ić! -
I tako su raspravljale pola sata da bi kao i uvijek Alec popustila. A kao i uvijek i ovoga je puta Anette bila u pravu... Alec nije požalila što je popustila.
***
Koncert je bio lud... Puno ljudi, glasna glazba, skakanje, ma sve idealno. Alec inaće nije ljubitelj takvih stvari, ali ovako nešto joj je stvarno trebalo. toliko o prijateljstvu. Tom, Travis, Nick i Lukas su odsvirali nekoliko pjesama te se nakon toga negdje izgubili, ali nitko nije mario. Naišlo je nekoliko dečkiju i Anette je otišla s jednim od njih. Bio je visok, duge kose i bubnjar nekog tamo poznatog lokalnog benda. - Dobar ulov - pomisli Alec - Ali ne Njegov, nego njezin - Ostala je sama i gledala je oko sebe ne znajući što da radi sama. Bilo je nekoliko zgodnih dečkiju ali Alec je mislila kako nema šanse kod njih. Kao i obično. No jedan od njih se odvažio nešto poduzeti. Došao je do nje i pitao je što radi sama. Rekla je da je frendica otišla s nekim dečkom. A on je ponudio da se odu prošetati. - Pa zašto ne, nemam što izgubiti - i otišli su...
***
Šetali su rivom, sami, u pozadini se čula glasna glazba s koncerta, ali nije ih bilo briga, sve dok su mogli razgovarati. On nije znao kako se ona zove, a ona nije znala kako se on zove. a i dalje su se zabavljali. Razgovarali, smijali se, i bilo je super. Tom, prošlo je Alec glavom... No ubrzo je zaboravila. -Sutra ću razmišljati o tome.... Sutra... - Zaključila je ubrzo i nastavila hodati. Iznenadila se kad ju je kasnije Marc (saznala je u međuvremenu kako se zove) uhvatio za ruku. No nije joj smetalo i prepustila se. Pogledala je u zvijezde. Sjetila se Lukasa, sjetila se Toma. Nikad nije sretna. Nije joj suđeno da bude sretna... - Moram ići, oprosti, moram ići... - rekla je, popustila stisak i potrčala natrag prema koncertu...
***
Kad se vratila na koncert vidjela je Anette s istim onim dečkom, zabavljali su se, bilo im je lijepo. U Anettinim očima vidjelo se da to nije bila samo neka zabava usput... Sjajile su. No Alec je sa suzama u očima potrčala natrag u stan. Plakala je dugo u noć te zaspala pred jutro misleći samo na sutra... Sutra...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.