subota, 02.05.2009.
I propustom!
(Priča o Knjizi izgubljenih stvari i još mnogočemu izgubljenom)
Knjigu izgubljenih stvari napisat će netko dostojniji i bolji.
Ovo je samo par mojih bilježaka napisanih na silu u jednoj od onih noći kada se u tijelo uvuče previše topline i kada vas neželjeni nemir obuhvati ko smola iz koje se ne možete otrgnuti ma koliko se okretali. Ove riječi napisane su samo iz razloga da nakon obavljene dužnosti na koju me ovo stanje prisiljava, mognem mirno zaspati.
O Knjizi mi je rekao davno moj profesor. Školovanje je bilo pri kraju. Nadolazilo je vrijeme kada razgovori postaju dublji, šutnje duže, a pogledi znakovitiji. Pričali smo o traganju za izgubljenim vremenom. Podijeljeno oduševljenje, besprijekoran Proustov ciklus. Ideje o stvarima koje uskrsavaju, o vremenu – osvetitelju i darovatelju, prošlosti koja samo čeka priliku da obrne poredak, o zaboravljenim mislima, riječima, djelima… i propustima.
Negdje između važnih rečenica akademske rasprave osjetio je potrebu da mi nekim osobnim tonom kaže kako oduvijek ima želju napisati samo jednu knjigu – o stvarima koje je u životu propustio učiniti i za kojima žali.
Trenutak šutnje bio je sasvim dovoljan da prekrije moju empatijsku nepripremljenost, blago zakašljavanje i… „dakle, kao što sam rekao, sa strukturalnog gledišta mogli bismo reći da se naracija odvija…“
Knjiga izgubljenih stvari od tada me progoni. Bi li moglo postojati takvo djelo u kojem bi se sabrali svi ljudski propusti uzrokovani ponosom, stidom, glupošću, licemjerstvom ili slabošću? Takva knjiga koja bi, jednom dovršena i zapečaćena sa 7 pečata, omogućila čovječanstvu da konačno mirno otpočine?
Moja poglavlja koja sam pripremao za knjigu nekako su se brzo nabirala u ovom kratkom periodu uporabe vlastitog mi života. Ne razmišljam često o njima. Samo kad moram. Kao večeras kada me ponovno progoni taj neobični strah od bliskosti, zarađen poput trajnog oštećenja nakon neke duge bolesti.
Ponekad mi se čini da je život ograničeni broj prilika čiji zajam moraš vratiti ili platiti za njega samoćom. Ljudi koji nisu znali voljeti ljude moraju najprije zavoljeti neku pticu, ili drvo, da bi se s vremenom privikli na bliskost koju su iznevjerili propuštenim prilikama.
Bože, očuvaj me za sad od prilika, znam da još na njih ne bih mogao odgovoriti.
Ne tako davno Dario je bio moj susjed. Moj vršnjak, samo godinu dana mlađi. Posuđivao je moj mp3 player kad je išao utorkom na trčanje. A bio je utorak i bilo je ljeto. Samo što se on taj dan vratio previše brzo da bih pomislio kako mu je dosadilo i previše blijed da bi mi palo na pamet kako je samo nešto zaboravio. Tresao se. Onako kako se tresu ljudi kad su u groznici.
Brata mu je udario kamion. Tetka javila. Slabo je.
Tresao se onako kako se tresu… I stajao je… Stajao je samo pola metra od mene očekujući… bilo što.
Ne mogu lagati da mi ga nije bilo žao. Bilo je! Znao sam da trebam nešto reći, nešto o dobru i zagrliti ga. I htio sam. Ali nisam mogao. Dečki ne plaču. Dečki ne pokazuju slabosti. A osobito ne bliskosti.
Odmakao sam se, kao da idem nešto uzeti, samo da sebe riješim nelagode, a njega oslobodim očekivanja podrške. Vratio sam se s čašom vode. Još je jednako stajao. Sjeo sam ga za stol. Konačno sam smogao snage da ga pokušam umiriti – sjedeći prekoputa.
Stoput sam zažalio zbog toga i tražio priliku da to ispravim, ali nažalost, prilike nemaju svoje potomstvo. Jedino što možemo naučiti je da u trenutku kada se pojave neke nove, njima slične prilike, postupimo onako kako smo oduvijek trebali.
Nesreća je što ja i sporo učim.
Još nekoliko godina prije toga počeo sam gušće pisati redove Knjige.
Treba li spominjati da je bilo ljeto, a ja sam nekim čudom bio na vrhu brda, na posvećenom mjestu jednoga groba. I ljudi su prolazili. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio. Glupo bi bilo govoriti o ljubavi na prvi pogled kada ih je bilo puno više i kada ne znam s kojim sam se točno zaljubio. U djevojku koja je prolazila. Kao nikad otkad za sebe znam.
Nekom čudnom providnošću sreo sam je sutra. I ona me je prepoznala. Živi tu, pored. Nije daleko. Tek je došla. Pozvala me da ostanem s njom tu večer. Tu, na zidu.
Kraj tog zida su ljudi prolazili tu večer. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio.
Puno sam toga htio pitati. Saznati koliko god mogu pamtiti. Čuti sve! I puno toga reći! Ali nisam imao snage. „Znaš…“ „…aje daj mi svoj broj mobitela, čut ćemo se sutra“.
To vrijeme ispunilo me je neobičnom pobuđenošću. A ja, mladi igrač riječima, iste noći smislio sam sve za sutra. Baš tim redom. I baš tom bojom glasa. I baš tim gestama. I, ajme kako sretan!
Sutra sam već prije mraka sjedio na zidiću ponavljajući po zadnji put sve ispočetka. Javio sam joj da je čekam. Ona je bila otišla do strine, na kratko.
I tog dana je ljeto. Vruće ljeto. A vrućine znaju biti i previše ubojite za nesigurne vozače. Krivi trzaj, prevelika oštrina, topla cesta i… „stižem za 5 min“ – poslala mi je poruku.
A vidiš, mila, kako neki životi završe lažju.
… i propustom!
Sutradan sam opet bio kraj jednog groba. I ljudi su prolazili. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio...
Knjigu izgubljenih stvari napisat će netko dostojniji i bolji.
Ovo je samo par mojih bilježaka napisanih na silu jedne noći. Da mognem mirno zaspati.
Th.
- 05:52 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
