utorak, 08.08.2006.
„ Mom Velikom“
Znam da ovo nije najsretniji način komunikacije ali ja jednostavno ne znam kako ti prići… pa možda jednog dana, kad već sve ostale načine isprobam pročitaš ovo pismo… i shvatiš… A možda do tada uspije preživjeti ovo dijete u meni, koje skakuće svaki puta kada ti čuje glas… kada te vidi… kada te osjeti… A koje je toliko zbunjeno, obeshrabljeno, uplašeno… već mjesecima. I zašto danas?! Zašto nakon toliko vremena?! Ne znam… Možda zato što sam gajila neku nadu da kad budemo sami, da će biti drugačije… To je to naivno dijete… Ne da se, pa ne da. Neće da odustane… Teško mu je, tako razigranom i zaigranom, tako veselom i sretnom, sjediti kraj tebe kao kraj stijene… cijeli dan provesti kraj tebe bez dodira, bez poljupca… A dijete k'o dijete, odmah se rastuži, odmah se zavuče u svoj mali kutak pa počne nogama i rukama lupati o pod… I deralo bi se… i urlalo… i plakalo… ali onaj „veliki“ dio mene mu ne da. Ne smije… Onaj „veliki“ dio trudi se objasniti i sebi i djetetu da možda tako treba biti… da je možda tako uobičajeno. Da ako nisi poljubljen cijeli dan, ako nisi zagrljen cijeli dan, nije da nisi voljen, jednostavno… „veliki“ nekada nemaju vremena… nekad nemaju sluha za dijete… ili jednostavno ne znaju pokazati osjećaje… ne mogu… Ne znam vjeruje li mi… ne znam vjerujem li si ja… Ali ponekad ga uspijem nekom, već dobro naučenom, varkom zavarat… pa se smiri… privremeno… Pa sam i ja mirna… privremeno… I s varkom je opet zaigrano, veselo. Bojim se samo… danas, djeca brzo odrastaju… brzo postanu svjesna svijeta koji ih okružuje… postaju svjesna da se sve može naučiti, ako se stvarno želi… Postanu svjesna da su i odrasli mogli naučiti kako da ih vole… da im to pokažu… učiniti da se djeca osjećaju posebnima, voljenima…
Ne želim izgubiti to dijete u sebi, ne želim da ikada odraste… jer samo djeca znaju kako se iskreno nekome veseliti, kako iskreno nekoga voljeti… bez glume… bez računice… bez razmišljanja o posljedicama… iskreno i veeeeeeeeliko. Ne daj mu ni ti da nestane. Pogledaj ga ponekad… zagrli ga… poljubi… da osjeti da ti znači… Ne treba djetetu puno da bi bilo sretno… A njihova ljubav i sreća i nas „velike“ čini sretnima… i posebnima…
Voli te… dijete u meni,
Voli te i „veliki“ u meni,
Volim te… ja.
