„I am awaiting the sunrise
Gazing modestly through the coldest morning
Once it came you lied
Embracing us over autumn's proud treetops

I stand motionless
In a parade of falling rain
Your voice I cannot hear
As I am falling again

Devotion eludes
And in sadness I lumber
In my own ashes I am standing without a soul
She wept and whispered: 'I know...'

We walked into the night
Am I to bid you farewell?

Why can't you see that I try
When every tear I shed
Is for you?“

Došao joj je u san, ušuljao se lagano, na prstima. Nečujno.

„Neću zaboraviti, al' neću moći biti tu.“ ~ bile su riječi koje su ju dotukle. I probadajuća bol širila se njenim tijelom.

Da su barem izgovorene riječi bile san, a poljubac java.
Ovako prvi poljubac nakon svega bio je i zadnji.
.

Cijeli ovaj svijet jedna je velika izmišljotina. I svaki razlog za kojeg se držimo u tuzi nepostojan je. Pa ipak, ljudi me uspiju rasplakati u roku sekunde. Nisam sigurna kada sam postala ovako osjetljiva, stvarno nisam sigurna.
Večer je i pokušavam učiti za kolokvij koji me čeka za dva dana. Ne ide mi, rješenje problema ne nalazim. Dozvoljavam da me definiraju riječi najbližih mi osoba. Te riječi, nažalost, nisu riječi kojima bi se itko veselio ili bio ponosan na njih. Te riječi stružu po onome što dotiču, oštećuju, nagrizaju. Ili, najjednostavnije rečeno, „bole“. Iako se meni čine više poput kupke pripremljene od solne kiseline. Ostavljaju me s osjećajem beznađa i potajnim morbidnim željama (oblika: držim fige da doživim vlasititu rupturu aneurizme unutar nekoliko minuta). Mrzim se - i još se više mrzim zbog toga što sam uopće sposobna mrziti se. I mrzim što je itko sposoban imati ovoliki utjecaj nadamnom. Lagano ludim. Osjećam se poput narkomana u apstinencijskoj krizi. Sigurno se ovako osjećaju kad im pofali koja doza. Ne pada mi na kraj pameti osuđivati ih zbog toga što posegnu za sredstvom koje će očistiti njihovu krv od ovih ljepljivih gadosti kad dosegnu i najmanju žilicu, ne ostavljajući previše na izbor.
Zaista, što mi vrijedi ovoliki trud oko održavanja balansa? Voljela bih ne osjećati se ovako, sada niti ikada više...
Sva lica koja poznajem nikakvog dobra ne naprave.

Ne želim nestati kao što sam to prije priželjkivala. Nikada nije bila prisutna želja za oduzimanjem života koliko za odsutnošću, bijegom u divljinu.
Ni ovo mjesto nije što je nekad bilo... nedostaju mi blogeri s kojima sam dijelila toliko toga nekoliko godina unazad, dok smo još razmišljali koje ćemo srednje škole upisati.
Tko bi rekao da ću o njima razmišljati dan prije usmenog kolokvija. I o tome kako sam bila "spaljena" klinka kojoj osmijeh nikada nije silazio s lica, unatoč naglašenoj ljubavi prema više manje morbidnim i okultnim temama. Ta klinka mogla je sve. Riječ "nemoguće" nije postojala.
...
Najveća greška svih nas bila je odrastanje u smislu odricanja od onoga što nas je činilo. Odlazak iz upravo ovog virtualnog svijeta nije bio odraz pametnog poteza već autodestruktivnosti, kojoj smo svi bili i odviše skloni.
Smrt najvišoj formi izražavanja kojom smo naizgled odlično vladali.


Tako sam i ja nestala, zajedno sa svojim tokom misli. Trebao je negdje biti ispoljen, ali nije. Zaključala sam ga, izgubivši veliki dio sebe. Vraćam se. I dan danas se vratim povremeno, da ne zaboravim. U spomen onome što smo bili... Ne znam gdje su, ne znam pišu li, ili su zaboravili na sebe, kao što sam i sama više no jednom napravila. Ne želim gubiti ovaj dio sebe, jer čini preveliki udio moje persone. Čini mi se kao da je nestao krajem srednje škole. Kao da sam ostala bez lica, imena i godina. Vječna želja za pisanjem je jedino što je preživjelo. Nadam se da će mi vratiti sve ono što sam ostavila putem.


I doista, kad sam bolje promotrila situaciju, upravo se to i događalo. Samo slušam i upijam, rješavam tuđe probleme. Sebe zanemarim. U nekom psihološkom smislu barem. Nije da ne mogu pričati o stvarima koje su mi na pameti i više no što bi trebale biti, već sam naučila pisati o njima. Problem je u tome što više ne pišem. Ne pišem o njima. Ne pričam o njima. Kad me preplave ne znam što ću jer osjećaj je užasan. Po prvi put u životu susrećem se s ogromnom količinom stresa koju nikako ne držim pod kontrolom. Ne rješavam je se. Samo joj dopuštam da me proguta u potpunosti. Ne pišem o dragim mi ljudima, ne pišem o onima koji me užasavaju. Ne pišem ni o čemu. Ne pišem refleksivne priče, niti ikakvu poeziju. Ne prepoznajem se. Naizgled sam izgubila samu sebe.
Kako onda naći određene ljude ako ne mogu naći sebe? Kako ikome dopustiti da dopre do mene ako prvenstveno ja ne mogu doprijeti do sebe?
Moram pisati. Pisanje je dio mene.
Kad se samo sjetim koliko sam nekoć pisala... ne bi prošao dan da olovka nije nešto zapisala u jednu od onih bilježnica. I istina je, izgubila sam se, izgubila sam dio sebe, poput slabića. Dopustila sam da me ono što prezirem deformira. Dopustila sam svemu ružnom da promijeni moje stanje uma. Mijenjala sam radost za umor. Smijeh za bolnu tišinu. Sunce za glavobolju. Zaljubljenost za beznađe. Da, to bi samo budala napravila. Ili netko tko je izgubio puno.
I presmiješna je činjenica kako čovjeku treba malo da ga se izbaci iz ravnoteže.
Rekla sam već nekoliko puta, ali dosta mi je. Želim onu sebe nazad. Odmah. Sa svim ludostima. I smijehom i tvrdoglavošću. Ludiranjima i srećom. Više od svega vjerujem da će se sve promijeniti. Ne mogu više biti u ovoj sivoj zoni, želim van.
I želim prijatelje koji će mi dopustiti da budem prava ja. Želim prijatelje koji nisu j€8€n0 egocentrični 24/7, želim normalne ljude u svojoj okolini kojima nisu potrebne izmišljene drame, koji vjeruju u zajedništvo i prijateljstvo. Koji neće provoditi dane u pokušaju objašnjavanja stanja svojih nepostojećih problema, već će imati dovoljno ispunjeni dan realnim stvarima da im slične gluposti niti ne padaju napamet. Želim ljude koji se ne ponašaju kao glupa razmažena derišta u svojoj dvadesetoj godini života. Želim ljude koji ne analiziraju svaku (ne)izrečenu rečenicu koju je „on“ rekao (ili je mislio). Jer se većinom radi o tako iscrpnim analizama da se na kraju ne vidi dalje od vlastita nosa. Želim ljude koji nisu opterećeni time jesu li sa svojih 175 cm i 58 kg predebeli i je li „ona cura puno slabija od njih“. (Nikog nije briga, anoreksična dr0!j0 !)
Želim sve tipa joj-tako-se-sad-loše-osjećam-jer-nisam-iz-prvog-puta-savršeno-napravila-dvostruki-salto-unazad-kojeg-btw-prvi-put-radim-u-životu-a-ne-znam-napraviti-ni-kolut-unaprijed, ili baš-se-loše-osjećam-kad-tebe-pohvale-ali-da-mene-pohvale-iskopala-bih-ti-oči-samo-da-skužiš-kako-sam-savršena-i-petstomilijunatisuća-puta-bolja-od svih-na-svijetu-sa-svojim-divnim-noktićima-pogotovo-kad-ne-znam-ni-pravilno-pročitati-brojeve-veće-od-tisuću izbaciti van iz svog života. Mislim, što je sad ovo, što gluplje je novo sexy ili što?!
Da ne bude zabune, obožavam šminku, i luda sam za štiklama, čizmicama, torbicama, parfmima pogotovo, ma mogla bih nabrajati unedogled. Ali ovo... ovo u što se neke pretvaraju je posve izmaklo kontroli.
Više mi nije jasno kako sam uopće došla na ovu temu, samo osjećam kako mi svakojake različite frustracije koje su se nakupljale zadnjih godinu-dvije zbijaju na površinu i ljutnja, velika ljutnja...
Bježim iz sive zone.