XX
Gorak okus u ustima nakon završetka jednog predivnog dana. Poput truleži koju si ostavila za sobom, slučajno. Vidim tvoje riječi blizu njega. Krv mi se gruša. Oči se lede. Srce postaje kamen, lomljvi. „Kako si mogla?“ jedino je što dopire iz ovo malo moje prisutne svijesti.
Ne želim se više vraćati i zaustavljati svoj život. Život ne staje ni zbog koga. Ako išta, onda sam to trebala naučiti do sada.
Plače mi se zbog onog što su napravili nastavivši svojim životima iako ne bih trebala plakati radi toga, to nikako...
„Tvoj život sada je daleko, daleko... predaleko od njihove svakodnevice, od njihovih srca. Uvijek ćeš ih se sjećati, ali zapamti jedno – ti si ona koja je otišla. Ne oni. Ti. Ne možeš ništa tražiti od njih kad si napustila njihove živote. Oni rade što žele. Jer tebe više nema. Nema te. Ne postojiš.“
Osjećam se izdano i probodeno u leđa nekoliko desetaka puta.