Imam ideju. A ta je pisati dok god postoji i jedna misao plasirana u moju usne šupljinu, nedorečena. Vjerujte kad kažem, ima ih previše. Ima ih toliko da bi mogle obgrliti cijeli svemir, toliko puno. I ne znam što točno želim reći, niti kome. Jedino što znam je da moram govoriti. Ovako ili nikako. Drugi način ne postoji. Utihnula sam suvše da bih drugačije mogla. Zašto? Ugrađeni su blokovi cigli u moj um, pokušavam ih probiti, ali za svaki zid okovani su mi udovi. Ne znam čime no osloboditi se, barem za sad, ne mogu.
I tisuće noževa prolaze mi tijelom. Želim vjerovati u sebe i nekoga. Želim dijeliti nešto s nekim. Želim vrištati iz petnih žila koliko želim sve što želim i koliko ne vjerujem u ono što želim i koliko na kraju ne znam... ono što želim.
Što želim? Za što živim? Tišina.
Tko sam, ispod sloja ruža na usnama i maskare na trepavicama? Koja je moja svrha?
Zašto se konstantno podcjenjujem i ne vjerujem u sebe tako čvrsto da zbilja počnem padati? Je li to zbilja potrebno?
Ogulila bih si kožu milijun puta i pustila da me obloži nova samo da pročistim stup ovog tijela i uma.