Izraz nezadovoljstva.

Hodam ulicama grada i doista sam ga već počela prezirati zbog nekog nedorečenog razloga. Taj razlog visi u zraku cijelo vrijeme tijekom mog odrastanja i danas kao da je pokušao izaći na površinu, ali ostao je skriven. Jednostavno ne volim ovaj truli grad. Grad vrana.
U mojim očima je potonuo, posivio, ljudi su izgubili smješak s lica, ni djeca više nisu djeca do kraja. Kada je nastupilo ovo doba depresije? Samo je jedan zaključak - moram se pod hitno maknuti odavde.
Ljudi su se zatvorili unutar zidova svojih domova i pokušavaju prevazići tugu koja se nadvila nad njima. Usamljenost i udaljenost. Nisam sasvim sigurna od čega to pokušavaju pobjeći, ali bit će da se radi o bijegu od sebe samih. Cijeli svoj život mislila sam da će točan trenutak odrastanja samo pasti s neba. No nikako nisam mogla uvidjeti nepostojanost nevidljive granice koju fizički pređemo i postanemo netko drugi, stariji i mudriji. Cijelo vrijeme zapravo smo djeca koja su u potrazi za sobom. I toliko smo zadubljeni u malu privatnu potragu da zaboravimo što to tražimo i kakvom osobom želimo postati.
Prelagano se izgube vrednote s kojima se rađamo, naizgled, naravno. Potrebno je puno godina upornog rada na uništavanju esencije samog čovjeka. Upornost u činu lošega. Nevjerojatno koliko možemo biti ustrajni kada nešto treba srušiti, uništiti. Moram li uopće spominjati suprotnost tome? Nisam sigurna želim li ostaviti trag klišeja na ovim stranicama, ali taj klišej je zapravo toliko istinit da me već počinje i smetati.

Nedostajat će mi divan pogled s moje terase, pogotovo onaj u proljeće i ljeto. Ponekad mi se čini da kvart u kojem živim i nosi svu ljepotu ovog grada, što ni nije daleko od istine. To je sasvim neki drugi svijet, gdje sunce donosi sreću svakim svojim izlaskom i neizrecivu ljepotu svakim zalaskom.

Ovo je definitivno jedan od nedovršenih...

Možda je nekim dušama suđen susret koji im doživotno mijenja živote. Koga zavaravam, najradije bih pobrisala ono "možda" jer sada znam sa sigurnošću da je navedena pojava vrlo česta.
Jednostavno se dogodi neki klik i protiv njega se ne može. I iako znam da se klik dogodio sasvim krivim osobama u krivo vrijeme i na krivom mjestu, on me privlači poput magneta. U principu nije nastala nikakva tjelesna privlačnost, već čisto nešto više i snažnije. Moram se upitati što se to događa i zašto se uvijek fasciniranost kao ova dogodi upravo u sitacijama kao što je... ova. I sve napisano čini mi se nepovezanim, ali toliko mi je misli u glavi i premda je ovo moje mjesto, želim sačuvati sjećanja samo za sebe. Tako uvijek duže traju.
Poželim provoditi sate i sate s njim, pričajući o smislu života i filozofirajući o svemu i svaćemu ležeći na livadi u suton... I svaki će suton biti naš. I svaka tratinčica u travi.
I nikada neću shvatiti da on uopće nije za mene. Ostat će mi u najsavršenijem mogućem sjećanju.


Volim te zbog toga što jesi! Volim tvoju dušu. Zauvijek.

Potreba za svakodnevnim pisanjem nikada nije bila jača, isto kao što misli spontano i samostalno izviru iz svog jedinog izvora koji je očigledno nakon mnogo mnogo godina uspio ukloniti blokadu koja me gušila.
Pokušavam uključiti svoju savijest u doslovno sve što se tiče moga života, pokušavam ju natjerati da proizvodi onaj isti osjećaj tjeskobe koji me nekoć tjerao da se borim protiv lijenosti (zbog koje već trunem u malom privatnom paklu).

Ne znam zašto ali u zadnje vrijeme me upravo ovaj bend nekako vadi iz te rupe sivilia i crnila i tromosti i svega ružnog. Nisam sigurna koji je pravi razlog tome. Vjerojatno glas pjevača i poznati ritmovi iz ranije mladosti. Sad sam u kasnijoj mladosti.

" "

Doista mi ne treba puno da se iskoprcam iz gluposti koju mi um provali malo-malo, ali držim da je to ponovno buđenje mojih spisateljskih sposobnosti, stoga ni ne trebam brisati ono napisano. Uostalom, ovo bi trebao biti dnevnik.

Netipični dnevnik. Melankoličarke.

Smišljala sam ispriku i ovo je bila jedna od tih izmišljotina. Poprilično dobra izmišljotina zapravo, čak sam ju dijelom i usvojila pod isitinitom. Loše, jako loše. Loše iz razloga što sam došla do potpuno drugih "otkrivenja".
Mene nije briga.
Doista mi nije stalo do njega, ni najmanje. U neku ruku tražim da me obožavaju i da gotovo budu ovisni o svakoj mojoj riječi upučenoj upravo njima, da ju nestrpljivo iščekuju. Sad lažem sama sebi ovom zadnjom rečenicom, nisam umišljena k*ja. Želim normalan odnos. Želim normalno razgovarati s njim. Ne znam s kojim njim, ali kad on dođe, želim moći razgovarati o svemu s njim, želim se glupirati s njim i proputovati pola Italije, želim se dosađivati s njim i spavati na njegovom ramenu dok putujemo, želim igrati glupe igre riječi i nadmudrivati se oko toga čiji je riječnik bogatiji dok mi on ne dopusti da pobijedim.
Želim... njega.
Njega.I sada već znam tko je moj on. Znam tko je i znam gdje se nalazi, prošli smo kroz sve što sam već spomenula, ali ne znam kako da dođem do njega. Jer za mene se uvijek lijepe krivi tipovi. Valjda sam ja njihov med, a oni moje muhe. Ogavna usporedba, moj već dovoljno izmućeni želudac ju ne podnosi, ali realnost ispred svega.
Uvijek su se lijepili krivi, osim onih par čudaka umjetnika, koji nisu bili dovoljno hrabri da se odvaže i naprave nešto. Čini mi se da su to oni "friends for a lifetime". Na kraju se ožene za neku prekrasnu djevojku koja nije vi, te im rodi dvoje djece. Žive u krasnoj kući s ružama i imaju psa po imenu Ben. Kasnije vam priznaju da su bili ludi za vama i vašim osmijehom, ali da su također uvijek imali dojam da će ostatu u "prijateljskoj zoni" zauvijek. Vi psujete i proklinjete dan kada se niste usudili reći mu nešto dok ste još bili brucoši...

Ne želim da se to dogodi meni. Njemu. Ne!
Hvata me panika na samu pomisao, ali... tako to zapravo ide u životu. I ako ništa ne napravim, takav će me scenarij jednog dana dočekati. Volim ga od uvijek, pojavio se na kratko kad smo bili klinci, otišao je, ponio moje srce u džepu. I sada, deset godina kasnije vraća se i daje mi komadić svog srca zauzvrat. Jedino što ja želim cijelo...

Tko bi rekao da smo se igrali lovice u prvom osnovne, a da se sada praktički isto događa, samo u malo dubljem smislu. Odlučila sam ne propuštati prilike. Odlučila sam iskoristiti svoje prošle padove i potruditi se da barem u jednom od mojih sutra mogu reći "uspjela sam, sretna sam".

Nisam očekivala nenadane poraze u nevidljivim bitkama, niti teške posljedice koje one mogu uzrokovati. Doista se nisam nadala niti jednom danu provedenom u krevetu uz očajan televizijski program i cjelodnevno drijemanje. Jedan izlazak promijenio je sve. Došlo je vrijeme novih shvaćanja i osvještavanja, prizemljavanja i uviđanja konstantno ponavljanih pogrešaka.
Učenje za upis na faks nikad mi se nije činilo ovako ozbiljnim činom, kao da mi cjelokupni život ovisi o još ovih nekoliko mjeseci koji slijede, što uopće nije daleko od same istine. Prije nešto manje od godinu dana i sama sam službeno stupila u taj famozni svijet odraslih, kojeg sam godinama, blago rečeno, štovala. Nije da sada gledam na njega kao na nešto posve crno, unatoč njegovim silnim pokušajima dočaravanja svojih čeličnih ralja, koje su me već dovoljno jako okrznule. Još uvijek mi se ovaj svijet čini kao djelić raja vrijedan divljenja.

Ali taj jedan izlazak...

Dogodio se nagli preokret i ostala sam blago izgubljena u svijetu oko sebe. Činilo mi se kao da živim u snu, čak i onda kada ne spavam. Ne mogu reći da sam se još uvijek oslobodila tog osjećaja, jer osjećam to nešto oko sebe, što djeluje poput vela, a ne dopušta mi da se osvijestim.
Onda mi se smuči jer me činjenica da je večina zaražena zlobom toliko udaljava od ovog svijeta da poželim samoću više no ikad. Iako znam da me samoća čini najnesretnijom.

Silno razmišljanje... silno analiziranje. Promjena bez. Poput slabe anemičarke...

To be honest, I thought it would take me a lot to get there finally, and I've never really believed in myself all the way. All I had was this pinch of faith in God, and that tiny pinch kept growing until it became stronger than any of my negative thoughts and those of others too. I could feel hatred all around me, the only difference this time was that it couldn't reach neither me nor the work which was laid before me. I knew it would never be easy, I knew it back then as I do now. Everything I ever want, I have to create by myself.
So here I am, sitting in this tiny little room trying to make a difference.
In the end you're always left alone, and there is no person who isn't going to betray when it's the least expected.
In the end you're left with yourself, who you are, and what you have made of your life.
Is there any point to be there for others all the way? Of course, but that doesn't mean you can't be there for yourself all the way too, does it?
I guess it all comes to love. Whether you love yourself or not, whether you love your family the way they truely deserve and your life at the point of where you are now.
Really, it's hard to accept difficulty of raw reality, but only when faced with the core of trouble do we have the ability to defeat it and move forward.
I've realised that looking back at the past, grieving and feeling bad about what I did or didn't do won't do much. That's why it's called past, and that's where all the past should be left, in some duck taped box stored in an old basement. Because present is time for making our moves, planning our present actions launches us in desired future.

This time I'm not afraid. This time I won't allow myself to fail. This time it's my turn to step up. The clock is ticking and I'm about to defeat the time master.