Izraz nezadovoljstva.

Hodam ulicama grada i doista sam ga već počela prezirati zbog nekog nedorečenog razloga. Taj razlog visi u zraku cijelo vrijeme tijekom mog odrastanja i danas kao da je pokušao izaći na površinu, ali ostao je skriven. Jednostavno ne volim ovaj truli grad. Grad vrana.
U mojim očima je potonuo, posivio, ljudi su izgubili smješak s lica, ni djeca više nisu djeca do kraja. Kada je nastupilo ovo doba depresije? Samo je jedan zaključak - moram se pod hitno maknuti odavde.
Ljudi su se zatvorili unutar zidova svojih domova i pokušavaju prevazići tugu koja se nadvila nad njima. Usamljenost i udaljenost. Nisam sasvim sigurna od čega to pokušavaju pobjeći, ali bit će da se radi o bijegu od sebe samih. Cijeli svoj život mislila sam da će točan trenutak odrastanja samo pasti s neba. No nikako nisam mogla uvidjeti nepostojanost nevidljive granice koju fizički pređemo i postanemo netko drugi, stariji i mudriji. Cijelo vrijeme zapravo smo djeca koja su u potrazi za sobom. I toliko smo zadubljeni u malu privatnu potragu da zaboravimo što to tražimo i kakvom osobom želimo postati.
Prelagano se izgube vrednote s kojima se rađamo, naizgled, naravno. Potrebno je puno godina upornog rada na uništavanju esencije samog čovjeka. Upornost u činu lošega. Nevjerojatno koliko možemo biti ustrajni kada nešto treba srušiti, uništiti. Moram li uopće spominjati suprotnost tome? Nisam sigurna želim li ostaviti trag klišeja na ovim stranicama, ali taj klišej je zapravo toliko istinit da me već počinje i smetati.

Nedostajat će mi divan pogled s moje terase, pogotovo onaj u proljeće i ljeto. Ponekad mi se čini da kvart u kojem živim i nosi svu ljepotu ovog grada, što ni nije daleko od istine. To je sasvim neki drugi svijet, gdje sunce donosi sreću svakim svojim izlaskom i neizrecivu ljepotu svakim zalaskom.

Ovo je definitivno jedan od nedovršenih...