I
nedjelja u 21:38, komentari
Nisam očekivala nenadane poraze u nevidljivim bitkama, niti teške posljedice koje one mogu uzrokovati. Doista se nisam nadala niti jednom danu provedenom u krevetu uz očajan televizijski program i cjelodnevno drijemanje. Jedan izlazak promijenio je sve. Došlo je vrijeme novih shvaćanja i osvještavanja, prizemljavanja i uviđanja konstantno ponavljanih pogrešaka.Učenje za upis na faks nikad mi se nije činilo ovako ozbiljnim činom, kao da mi cjelokupni život ovisi o još ovih nekoliko mjeseci koji slijede, što uopće nije daleko od same istine. Prije nešto manje od godinu dana i sama sam službeno stupila u taj famozni svijet odraslih, kojeg sam godinama, blago rečeno, štovala. Nije da sada gledam na njega kao na nešto posve crno, unatoč njegovim silnim pokušajima dočaravanja svojih čeličnih ralja, koje su me već dovoljno jako okrznule. Još uvijek mi se ovaj svijet čini kao djelić raja vrijedan divljenja.
Ali taj jedan izlazak...
Dogodio se nagli preokret i ostala sam blago izgubljena u svijetu oko sebe. Činilo mi se kao da živim u snu, čak i onda kada ne spavam. Ne mogu reći da sam se još uvijek oslobodila tog osjećaja, jer osjećam to nešto oko sebe, što djeluje poput vela, a ne dopušta mi da se osvijestim.
Onda mi se smuči jer me činjenica da je večina zaražena zlobom toliko udaljava od ovog svijeta da poželim samoću više no ikad. Iako znam da me samoća čini najnesretnijom.
Silno razmišljanje... silno analiziranje. Promjena bez. Poput slabe anemičarke...