Smišljala sam ispriku i ovo je bila jedna od tih izmišljotina. Poprilično dobra izmišljotina zapravo, čak sam ju dijelom i usvojila pod isitinitom. Loše, jako loše. Loše iz razloga što sam došla do potpuno drugih "otkrivenja".
Mene nije briga.
Doista mi nije stalo do njega, ni najmanje. U neku ruku tražim da me obožavaju i da gotovo budu ovisni o svakoj mojoj riječi upučenoj upravo njima, da ju nestrpljivo iščekuju. Sad lažem sama sebi ovom zadnjom rečenicom, nisam umišljena k*ja. Želim normalan odnos. Želim normalno razgovarati s njim. Ne znam s kojim njim, ali kad on dođe, želim moći razgovarati o svemu s njim, želim se glupirati s njim i proputovati pola Italije, želim se dosađivati s njim i spavati na njegovom ramenu dok putujemo, želim igrati glupe igre riječi i nadmudrivati se oko toga čiji je riječnik bogatiji dok mi on ne dopusti da pobijedim.
Želim... njega.
Njega.I sada već znam tko je moj on. Znam tko je i znam gdje se nalazi, prošli smo kroz sve što sam već spomenula, ali ne znam kako da dođem do njega. Jer za mene se uvijek lijepe krivi tipovi. Valjda sam ja njihov med, a oni moje muhe. Ogavna usporedba, moj već dovoljno izmućeni želudac ju ne podnosi, ali realnost ispred svega.
Uvijek su se lijepili krivi, osim onih par čudaka umjetnika, koji nisu bili dovoljno hrabri da se odvaže i naprave nešto. Čini mi se da su to oni "friends for a lifetime". Na kraju se ožene za neku prekrasnu djevojku koja nije vi, te im rodi dvoje djece. Žive u krasnoj kući s ružama i imaju psa po imenu Ben. Kasnije vam priznaju da su bili ludi za vama i vašim osmijehom, ali da su također uvijek imali dojam da će ostatu u "prijateljskoj zoni" zauvijek. Vi psujete i proklinjete dan kada se niste usudili reći mu nešto dok ste još bili brucoši...

Ne želim da se to dogodi meni. Njemu. Ne!
Hvata me panika na samu pomisao, ali... tako to zapravo ide u životu. I ako ništa ne napravim, takav će me scenarij jednog dana dočekati. Volim ga od uvijek, pojavio se na kratko kad smo bili klinci, otišao je, ponio moje srce u džepu. I sada, deset godina kasnije vraća se i daje mi komadić svog srca zauzvrat. Jedino što ja želim cijelo...

Tko bi rekao da smo se igrali lovice u prvom osnovne, a da se sada praktički isto događa, samo u malo dubljem smislu. Odlučila sam ne propuštati prilike. Odlučila sam iskoristiti svoje prošle padove i potruditi se da barem u jednom od mojih sutra mogu reći "uspjela sam, sretna sam".