subota, 15.01.2011.
Rezime
Već par mjeseci pokušavam rezimirati posljednje 4 godine. Pokušavam shvatiti što, kako i zašto se dogodilo.
A onda sam nakon ispisanih par stranica shvatila da nema smisla. Čak je i moj mozak naučen da uvijek radi u petoj brzini i procesira silne količine podataka shvatio da je to jedna beskonačna petlja. Da nikad neće biti konačnog odgovora i zaključka. Da je vrijeme da odustanem.
Voljela bih reći da sam razočarana. Međutim, nisam.
Napravila sam toliko pogrešaka. Toliko. Za koje sam u to vrijeme, pa čak i u onih nekoliko poruka na ovom blogu, pomislila da su dobre odluke. Međutim, nisu bile.
Donjela sam i nekoliko genijalnih odluka. Ovima je zajedničko da su se svim ljudima u mojoj blizini u to vrijeme činile čudne. A meni i dan-danas izazovu osmijeh na lice.
Jedina stvar za koju sam sigurna da su se dogodile u ove čeitiri godine jest da sam - odrasla, iako moji obrazi i moje oči još uvijek katkad zbune tetu prodavačicu dok kupujem cigarete.
Sada me čeka novi izazov: novi grad, novi ljudi, novi akademski izazovi, nova zemlja, novi jezik.
I ono što želim otkriti: koliko je potrebno poznavati jezik da bi se zaista razumjeli ljudi?
unwritten
- 19:29 -