CREDITS

design: miss poem.
kostur: *choco [dz] picture:*

Kako se odnositi prema svijetu nakon što vam se dogodi ono što se meni dogodilo? Vjerujete mu i dalje, nadajući se? Ili jednostavno živite u nepovjerenju pitajući se da li možete ikome vjerovati?

Pogledala sam u daljinu. Opet sam željela odlutati. Željela nestati. Sve je počelo blijedjeti, i polako sve što je ostalo bila je mutna slika realne stvarnosti, i kristalno jasna slika stvarnosti kakvu sam ja željela, koju sam bila primorana stvoriti već prvog dana provedenog tu.
Glasovi oko mene su se polako pretvarali u nejasne šumove,udaljavajući se ,da bi uskoro potpuno nestali. Zamijenila ih je neka tiha glazba, pomalo smiješno zvučeći jer je bila svirana u duru a očito je bila namijenjena za mol. Miris ruža je zamijenio miris izbjeljivača, u kojoj ionako nisam željela biti. O Bože, koliko sam željela ostati tamo, u iskrivljenoj stvarnosti, daleko, miljama, od stvarnosti. Željela sam vjerovati da je to stvarnost u kojoj je tuga zabranjena.

Ne znam koliko samo dugo sjedila tamo, tupog pogleda usmjerenog kroz prozor. Ponekada bih se naglo trgnula, vraćena u preziranu realnost daškom vjetra. No, uskoro bi me sparina toplog ljetnog podneva vratila tamo gdje sam željela biti. Taman kada sam se potpuno prepustila mašti, zaboravljajući da stvarnost uopće postoji netko mi se obratio:

„Gospođice Hamville došli su po vas“

Trebalo je nekoliko trenutaka da glas dopre do mene, i još nekoliko da shvatim. Čim sam shvatila brzo skočila na noge. Nije mi bilo potrebno objašnjavati, sve mi je bilo jasno.

Pogledala sam čovjeka koji me je malo prije dozvao, on mi je ponudio ruku, smatrajući da mi je potrebna pomoć u hodanju. Grubo sam ju odbila, svjesna da je s mojim nogama sve u redu. On je ignorirao moje neprijateljsko ponašanje, i ravnodušnim mi licem dao znak da ga pratim.

Izašla sam, bez ijednog osvrta na mjesto u kojem sam provela dva mjeseca. Ni sa kim se nisam imala potrebu pozdraviti jer nitko me nije poznavao. Moje stvari su već odavno bile spremljene.
Putem nisam progovorila ni jednu riječ. Ali duboko u sebi sam se zahvaljivala što napokon odlazim.

Cijeli boravak ovdje, do izlaza sada mi je već pomalo maglovit, pretpostavljam jer sam tako jako željela da se nije dogodio. Tek se nešto jasnije sjećam putovanja obiteljskim autom do kuće. Sjećam se osjećaja prezira koji me obuzeo čim sam pogledala to imanje. Nijedno lijepo sjećanje me nije vezivalo uz njega, uvijek sam željela pobjeći što dalje odavde.

Tiho sam uzdahnula. Bolje i ovo. – pomislila sam izašavši iz auta, i ulazeći u preveliku kuću ispred mene. Nikada nisam bila ljubitelj pretjerivanja, a moji su roditelji bili suprotni od mene u tom, kao i svakom drugom, pogledu.

„Aya!“ – začula sam glas svoje majke, čim sam ušla.

„Debroah“ – odgovorila sam, hladnokrvno očima punima bijesa. Moja majka nije dopuštala da ju oslovljavam kao mamu, nego samo njezinim imenom. Rekla je da je premlada da ju zovu mama.

„Kako si?“ – upitala je, pokušavajući hinuti zabrinutost.
„Tupo“ – odgovorila sam prijezirno.

„Ali dušo znaš da sam morala učiniti. Pa pobjegla si od kuće.“ – rekla je, zvučeći savršeno uvjerljivo. Da ju nisam znala, pomislila bih da je njezina odluka savršeno realna.

„Pobjegla sam jer mi nisi dala da se vratim u školu“ – gubeći kontrolu nad emocijama sam počela vikati.

„Dušo, ne postoji škola za čarobnjake. Ti nemaš moći. Žao mi je ali jednostavno moraš odrasti“ – rekla je glasom koji je valjda smatrala blagim.

„Postoji!“ – bila sam očajna. Imala sam potrebu vikati, razbijati sve dok ne shvati da sam ozbiljna.

„Ajde, izvedi čaroliju ako već misliš da možeš!“ – prkosno mi je odgovorila.

Naravno da to nisam mogla – nisam bila punoljetna. Suze su mi potekle niz lice zbog bijesa jer sam bespomoćna.

Pričekala je još nekoliko trenutaka, a zatim naživcirano rekla: „Idi u svoju sobu, i ne izlazi mi pred oči dok ne zaboraviš tu glupavu ideju o čarobnjacima“

Otrčala sam u svoju sobu, zalupivši vratima. Nekoliko sati kasnije čuo se vrisak.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.