|
|
***Ignored no more***
25.11.2007., nedjelja
Prve poslovne (ne)zgode ili "Blago meni" :)) + small update...
Evo dok čitav alfa kvadrant željno i s nestrpljenjem iščekuje rezultate izbora na koje neću iz principa potrošiti više od pola ove rečenice, idem se ja malo pozabaviti karakterističnim mojim stilom pisanja i osvrnuti se malo na protekli tjedan (i konačno staviti točku na kraj ove rečenice).
Dakle, da obavijestim svoju online mamu Zlicu, svi kolokviji koje sam imao u proteklih desetak dana su „prođeni“, tako da možeš odahnut. O tome kako je sutra organska kemija za koju sam jednostavno kasno počeo učiti neću ni govoriti pa nema potrebe da je srećem i u komentarima :)). Doduše, protozoa su mogli proći i bolje ali s obzirom da sam opet briljirao na provalama, bolje išta nego ništa. Naime, moja malenkost je na zadatak, u kojem je trebalo izračunati ukupnu populaciju razmnoženih papučica, odgovorilo slovima umjesto brojkama. Istina, ne bi to bila tolika greška da nisam napisao „tri stotine i DVJESTO tisuća“ papučica. A trebao sam napisati 320 000. Sve što sam dobio za taj zadatak je ogroman smajlić i poruka „takav broj u hrv. jeziku ne postoji“ od drage asistentice. Kao što rekoh, bolje išta nego ništa, a mogla me je smatrati idiotom od kojeg je eto i već spomenuta praživina pametnija.
Statistika je prošla savršeno jer smo Miško i ja sjedili jedan do drugoga i uzajamno si... ovaj, pomagali. I još štošta drugo uzajamno smo si radili ali najvažnije je to da smo skucali oko70 i nešto sitno posto na tom vražjem kolokviju i do sljedećeg prepisivanja se možemo odmoriti. Ovi ostali kolokvijići na praktikumima su prošli relativno bezbolno tako da na njih neću uopće gubiti vrijeme.
A sada, kako i obećah svojoj prorijeđenoj publici, malo vijesti iz kina s pet zvjezdica. Jučer, u subotu, Miško i ja smo radili jutarnju smjenu, poput pravih nadobudnih malih početnika. Od deset sati pa do jedan sat, nas dvojica smo vodili čitavo kino, uz svesrdnu pomoć voditelja smjene kojeg inače ne bi bilo na flooru da vražje blagajne nisu bile u mraku!!! Puko kvar! Divno, čitavo jutro imali smo lightshow u Cinestaru. Ljudi počeše dolaziti i hoće unutra, a ne smiješ ih pustit kad nemaju kartu. A kartu ne mogu dobit jer kase nemaju struje. I dok je moj Miško bdio uz cure na kasama kako im netko ne bi razbio nos, moja malenkost, jedini preostali zaposlenik, je u roku od pola sata postavila osamnaest vreća za smeće u devet dvorana, sredilo svih pet wc-jova i na koncu otvorila četiri dvorane u kojima su počinjali filmovi.
A zašto su filmovi počeli? Sjetite se samo kada ste zadnji put bili u kinu i željno iščekivali početak filma... E pa ako ste kojim slučajem gledali i slušali sve one reklame prije filma, onda se možda sjećate jedne koja ide nekako ovako: „Novo u Cinestaru! Print@home! Ispišite sami svoju kino ulaznicu! Bez gužvi, bez čekanja u redu! Print@home!“. E pa sva ona deriščad s takvim ulaznicama ušla je unutra. Ostali su također ušli. Besplatno, jer je dudno odgovorni zaključio da im mora nekako udovoljit. Tako da su prve jutarnje projekcije bile for free i da ste se zatekli u d-molu u jedanaest ujutro, mogli ste besplatno u kino.
Ali tu stvar nije završila. Ne, ne... Na poslu se pojavio još samo jedan tip. Jedan od nas mora stajati na ulazu (kase su, u međuvremenu, proradile). Tako da sam ja opet dobio dvorane 3 i 4 koje su na katu i izolirane od svijeta. Filmovi počinju i završavaju u isto vrijeme. JA sam. Dvorane pune dječurlije = tona mrtvih kokica. Ja sam. Imam deset minuta. Ja sam. Koljena su mi se intimno upoznala s tepihom, desna ruka dobila žuljeve ali ne od ejdhfvuijh... nego od četke koju grčevito stezah dok se borih s nachosima i kokičetinama na podu. Da stvar bude gora, u žaru moga čišćenja uleti u dvoranu žena s veoma nestašnim (da ne kažem zlim) djetetom. Zamolim je da izađe jer dvorana još nije spremna. Ona bi samo malo gledala. Ja je opet zamolim i kažem kako ću imati problema ako šef vidi da puštam ljude unutra prije vremena. Ona mi reče da se ne brinem zbog šefa i nasmiješi se šeretski. Poslije mi rekoše da je to bila šefova žena...
Pred sam kraj radnog vremena, kada sam mislio da sam konačno gotov sa svim naporima, dogodi se ono što se samo meni može dogoditi. Umjesto da fino pričekam početak filma, zatvorim dvoranu i odem doma, ja moradoh ostati u dvorani jedno 15 minuta smirivati čopor bezobrazne djece jer je projekcija pustila KRIVI FILM!!! Umjesto vražjih Šminkerica pustiše opet Shreka 3. Obasipaše me pitanjima.. A mali gadovi su veoma snalažljivi. Na primjer, pitala me jedna curica od valjda 6 godina kada će konačno početi film. Rekoh valjda za jednu minutu. Nakon točno jednu minutu, mala je ustala i sasula mi u facu kako je ona gledala na sat, prošla je jedna minuta, a film NIJE POČEO!!! Mislim da će mala biti odvjetnica kad naraste, ide je službeni ton i spuštanje obrva.
Gomila dječurlije u jednom redu se počela gađati kokicama. Prestali su kada sam progovorio. Jest da su počeli oštrit sjekire i pripremat giljotinu ali barem su prestali praviti nered. Nakon što je KONAČNO počeo film, pronašao sam dragog i pobjegli smo glavom bez obzira! Sreća moja pa danas nisam upao u smjenu ali zato Miškec jest, jadni siroti miš moj... :(
Danas... Ne da mi se više... Idem gledat neki film... Gladan sam... Jeo sam danas već jednom, damn, što si ja umišljam!!!???
Update:
samo nadopuna. Dok sam energično čistio i prao šefovu ženu, iz zvučnika je treštao kan-kan... Savršena melodija ako vam nešto mora dignuti živce dok metete pod! Preporučam... Jer prije sam koristio mnogo skladbi... Otkad koristim kan-kan, ja očistim cijelu kuću! Za podove, slow verzija. . . ZA kamenac, tehno verzija... Može otčepiti čak i slušni kanalić. Eto toliko, pusnite se sami...
|
|
|