***Ignored no more***

04.11.2007., nedjelja

Imate li ponekad dojam da sve što radite samo naizgled vodi dobrome ili pak ostaje status quo, dok je stvarnost drukčija i stvari koje radite, riječi koje govorite nemaju efekta i jedva primjetno pogoršavaju situaciju? Toliko malo da često i ne primjetite. A najgore vam je kada nemate pojma što ste napravili ili što pak niste napravili. U zadnje vrijeme, točnije otkako sam došao natrag u Zagreb, imam osjećaj da se nešto drastično promijenilo u mom životu, a ja ne znam što. Osjetim, a definirati ne mogu, primjećujem ali podsvjesno. Prije svega, nedostaje mi srednja... To sam shvatio tek danas kada Draška i Kate odlaze doma, bile su mi na tri dana u posjeti i proveli smo ih veoma aktivno. S njima sam se sjetio kako nam je zapravo dobro bilo u srednjoj, što smo sve proživljavali na satovima hrvatskog, kako nam je matura ostala u lijepom sjećanju. Sada mi strašno nedostaju sve te nervoze u vezi testova, spoznaja da će te Grkinja uvijek izvući iz problema, koliko god iz grčkog imao topova... Na fakultetu gledaju kako da te se što prije riješe, a Grkinja se zauzimala za svakog ponaosob i žrtvovala svoje slobodno vrijeme za nas... Ali nisam mislio sada razglabati o srednjoj školi, nije ovo još jedna od onih „flashback“ školskih zadaćnica. Napisah kako se nešto promijenilo otkako sam se vratio u Zagreb... Najviše sam mislio između nas troje. U stvari, između Ulfuz i mene se ništa nije promijenilo, osim što smo možda zamijenili uloge pa sam sada ja depresivniji od nje. Između Miška i Ulfuz se iz mog kuta malo toga promijenilo, osim činjenice da se s njime rijetko vidi pa i ne razgovaraju toliko često. Ali kada su zajedno, isto je kao i u prosincu prošle godine, prcaju se isto, smiju se na isti rang fora... A iz mog usamljenog kuta, sve se promijenilo između nas dvojice... Ostavimo načas po strani aksiom da su Myrtus i on u vezi i da ona sada dominira njegovim umom. Ne dominira njegovim verbalnim sposobnostima. Bili su u vezi i ovo ljeto pa smo svejedno komunicirali nas dvojica neusiljeno i prirodno. Sada mi se čini kao da sam nešto zeznuo. Kao da sam nešto napravio ili što je još gore, nisam napravio. Ne znam jesam li što rekao, jesam li što propustio reći, jesam li se zamjerio ili jednostavno dospio u dead end. Rijetko se vidimo, ovaj semestar puno rjeđe nego prethodni, a i kada se vidimo to je ili na predavanjima ili kod mene na movie nightu kada izmjenimo možda dvije rečenice u tri ure. I danas su bili svi kod mene, počevši s Myrtus i njime, preko Ulfuz, Draške i Kate. Jesmo li se družili? Pa, bili smo nas dvojica u istoj prostoriji ali kao da smo bili na različitim polovima. Bezveze. Miško (ukoliko ikad više naiđeš ovuda jer kako te krenulo...), ja stječem dojam kao da ti teško pada naše druženje. Ili da kažem možda lijeno? Zovi ti mene ženskom, mimozom, wussyjem ili bilokako ali takav dojam stječem. Ne želim nikome biti tlaka, pogotovo ne tebi, pa stoga ako su se dogodile kakve stvari koje ti nisu po volji, a tiču se mene, što god to bilo, talk to me. Toliko u vezi toga... Ostalo što mi se ne sviđa u trenutnom razvoju događaja je situacija u monetarnoj politici. Ja jednostavno ne znam kontrolirati novce ili je život postao 200% skuplji preko ljeta. Da ja mogu uprijeti prstom u neke stvari i reći „evo na ovo sam potrošio pola svog džeparca“, ne bih niti riječi rekao. Jedino u što mogu uprijeti prstom je wc školjka jer tamo završi 80% love. Ne znam više kako biti student, priuštiti si mala zadovoljstva da ne ispalim glavom, jesti i obući se, a istovremeno uštedjeti toliko da ne moram pitati za još jer dok molim za još, osjećam se tako jadno, nemoćno, nekorisno i nemarno da vam ne mogu opisati. U tim trenutcima bih radije pokušao naučiti letjeti padajući s 50 metara visine nego izgovorio neku laž tipa „bilo je puno fotokopiranja ovaj mjesec pa ako možeš koju kunu ubacit na račun...“. Satnica mi je takva kakva je, učiti imam i više nego dovoljno i ako uspijem naći iakakav posao, mislim da će se loše odraziti na ionako loše stanje u indeksu. A budući da sam znanstvenik to be, idem stvar riješiti empirijski. Ali ja više ne mogu slušati o tome kako mi ocu skače tlak, titraju živci i kako ga boli srce dok gleda stanje na svom računu. A ja imam 550 kuna do kraja mjeseca. A danas je 4.11. To znači da od danas svaki dan smijem potrošiti maksimalno 21 kunu i 15 lipa. Bez obzira bila to hrana, skripte ili nešto treće. O bilo kakvom opuštanju tipa posudba filma, kupnja kesten pirea ili ičega što nije esencijalno za preživljavanje da i ne govorim. Eto tako. To me ljuti, mrzim to i osjećam se jadno i nadasve nervozno. I onda kada mi se još susjeda tuži kako mi se u stanu „skupljaju čudni tipovi“, dođe mi da učinim par stvari zbog kojih bih požalio... Ili kada se od mene očekuje da živim kao opatica i imam 0% društvenog života, bilo to zahtjevano od obitelji ili nekog drugog, onda mi stvarno dođe da popizdekačim. A onaj društveni život kojeg imam u tragovima se ionako osipa kao pijesak u klepsidri... Ali barem imam dvije stvari koje me trenutno vesele... Prva je ta što u utorak idem na još dva sata tečaja znakovnog jezika. A druga je ta što mogu najljepšem od svih anđela čestitati rođendan i zaželjeti da joj Bog usliši sve ono za čime čezne i za što žarko moli!

- 00:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...