Umoran sam.
Dušo, umoran sam od traženja,
Iako bih te tražio još vjekovima.

Siguran sam
Da znam gdje se nalaziš.
Samo si toliko visoko!
I kao da si svakim danom sve višlje.

Moje ruke me izdaju.

Umoran sam.
Ne mogu više povrijeđenih dlanova
Po oštrim stijenama.
Ne mogu više suhih stopala
Po vrućem kamenu.

I volio bih! O, kako bih volio
Penjati se, grabiti,
Bacati kristalčiće planine
Golim rukama...

Samo što se svakim mojim korakom
Odmičes.
Kao da se nisam ni pomaknuo.
Kao da se nisam digao s tla.
A pogledaj me,
Stojim tu
Između tebe, nedostižne
I hladne, tvrde zemlje.

Oznake: bol duše

snovi o zvijezdama

"snovi ne poznaju granice" - čula sam.

Kako je samo stvarno, zar ne? Još kada živiš svoje snove. Kada si oblak tjeran samo vjetrovima svojih želja, svoga srca. Granice...nemaju tvoji snovi, ali ih imaju tvoji ciljevi. Imaju prepreke, ograde, duboke vode i visoke planine. Ne spriječava te. Ipak su snovi jači. Nekako jasniji. Nekako vođeni tvojom ludošću!

Dođe i onaj čudan trenutak kada misliš da si stao. Volja je negdje zalutala okolnim putevima. Nanjušila trag nekog drugačijeg življenja ili jednostavno zalegla u hladu, sjenkama umora. Misliš da ne postoji šansa da se više pokrene ili probudi. Ili ako se probudi da će zaboravno krenuti u drugom smjeru. Ne obazirući se na put kojim je krenula danima prije. Čini ti se da si ju izgubio iz vida kao avion koji je davno odletio.

I onda, nenadano, bezveze...stvori se pred tvojim očima kao nekakva skakutava ptičica. Poletna i blesava. Pa se onako umoran od lutanja i traženja novog mjesta gdje ćeš postaviti šator vratiš na put, za njom. Entuzijastičan, ni sam ne znaš od kuda ili kako. I nikada se nisi nadao da će se vratiti i da ćeš krenuti za njom, ali eto, dovoljno je bilo da joj ugledaš jedno pero s repa i da ti se oči zasjaje kao djetetu koje plače. Samo taj pogled, jedan treptaj i jedan korak - dovoljni da ju pozovu u tvoje naručje. Još nisi ni svjestan toga, a već, opet, hodaš u korak s njom.

Sada si ponovo u vrtlogu svojih snova. A jao meni, kako je to kada sanjaš nedokučivo. Kada sanjaš zvijezde! Samo pružaš ruke u pravcima do kojih ne možeš doći...jer...gledaš u nebo, ne znaš kuda i po čemu gaziš. Ne vidiš svoja krvava stopala ni svoje slomljene noge. Ne vidiš, zapravo, da nikuda ne ideš. Da se ne mičeš. Da su to samo snovi kojima pružaš ruke dok hodaš, ni sam ne znaš u kojem smjeru.

I eto. Sada si svjestan toga da su ti noge slomljene i stopala krvava. I nije prošlo ni dva-tri treptaja, a već si vratio pogled nazad ka zvijezdama i ludonastavljaš pružati ruke, živjeti u snovima.

I nije to najgore, nije bol, niti krv koju ostavljaš za sobom. Najgore je, čovječe, što lomiš svoje srce. Svjesno.

Oznake: snovi, želje, ljubav

Trn

Taj je trn pravilan, oštar i tvrd.
Crn je poput noći bez mjesečine.

Taj je trn u mome mesu. U mome srcu.

Oznaka je na mojoj koži i put u mojoj unutrašnjosti.

Taj je trn hladan i gladak. Bistar i nemiran.
Uvlači se duboko i boli.

Taj je trn nepodnošljiv, gorak i suh.
Ružan i mrk.

Moja svakidašnjica. Bol svakog pokreta. Razlog mog zaustavljanja.



Nisam još čula sve od tebe. A tako bih htjela. Zavedena sam nekim tužnim mislima. Sve su kao trnje obavijene oko moga trupa.