Kako su ponekad nedokučivi puti Gospodnji ... postalo je izlišno i napisat, akamoli promislit. Nepotpuno bi bilo ne napisat sve razloge zašto i kako smo mi na kraju dospili na ovo misto ča je u naslovu ... ali krenimo od početka!
Lani, 18. ožujka, nakon duge i teške borbe sa opakon bolešću napustija nas je naš prijatelj, Ivan Kutleša ... Nikidan smo na godišnjicu, bili Vinkica i ja na misu ... a Zakonita, kako jema, najblaže rečeno, (biiiip!) radno vrime, da nikad ne moreš pogodit kad radi a kad je slobodna, nije mogla nikako poć s nama. Je da je Imotski na deboto uru vožnje sad kad je autoput, ali svejedno ... zato smo se složili da to moramo prvon prilikon ispravit.
Sve se lipo poklopilo ovi petak ... ona je jemala dan slobodno, Vinkici skula do podne i dvadeset, a meni nije bija problem zamolit da izajden sa posla malo ranije.
U cvjećarni „Potočnica“ nas je već čeka aranžman ... samo smo se doma priobukli i krenili put Dugopolja.
Bila je to i dobra prilika da „Kobila Suzi“ isprova nove potkove na kopitima, jerbo san, kako je deboto zateplilo, skinija prednje zimske gume i naprid meka dvi Uniroyal litnje gume, a nazad, na rezervni položaj, pribacija dvi (uvjetno rečeno!) stare litnje Bridgestonke.
Očekujuć svakakovo vrime, slojevito smo se obukli, ali smo debele rukave na kraju ostavili u auti ... i na groblju u Vinjanima kad smo mekli cviće, a bome i na malome izletu do nekadašnje splitske potrošačke „Meke“ – Sovića. Jer, mislija san, kad smo već krenili sa pravin razlogon do Imotskoga, grijota bi bila ne svratit usput i malo priko „meke granice“ 
A Sovići, jednon besidon: TUGA!
Velika većina butigi, čak i neke „robne kuće“ zjape prazne ... situacija, iako u puno manjemu obimu, podsjeća na ovodobni Trst ... nakon nestanka tj. smanjenja dolaska kupaca iz „regiona“ 
Cijene ionako nisu baš konkurentne... osin u nekin iznimkama ... kupija san samo par „Bosch“ brisača za moje prometalo, koje mi je čovik uslužno odma i prominija. I tri komada sira, Puđa trapist ... koja su nas zamalo koštala po zlato 
Na povratku pita naš carinik jemamo li ča prijavit ... a ja ka Bepina da jemamo samo svako po jedan komad sira ...
- Znate li da se ne smi uvozit hrana iz BiH?
- A nisan zna ...
- Eto, sad znate, i drugi put nemojte ...
Srića da san naletija na dobro raspoloženoga pulicijota, koji nas je sa smješkon otpratija ... pa smo se uputili lagano u toplije krajeve.
Sramin se i stidin priznat, eto san nikidan (21.3.) napunija pedesetišet godišći ... a još nikad nisan bija obać Modro & Crveno jezero, a nije mi baš prvi put da san prolazija kroz Matanovu krajinu ... pa smo krenili i to ispravit.
Koliko god moran pofalit dobre oznake koje su nas odvele do imotskih znamenitosti brez puno điravanja okolo, toliko moran pokudit da ništa od pratećih objekata (suvenirnica, kafić ... pa i WC) nisu bili otvoreni!
Ali i to će se vjerovatno ispravit već sad za Uskrsne blagdane ... kad počmu nadirat turisti koji su odavno otkrili čari unutrašnjosti Dalmacije, a ne samo otoka i priobalja ... za ne virovat je koliko svita i ovod jema bazene oko kuća ...
Na kraju smo se odlučili povirit samo Modro jezero ...
Ovod ona stara fotografska pravila „zlatnoga sata“ ne vridu, ono ... da je najbolje slikavat rano ujutro i prid sumrak, mislin da je ovde najbolje slikavat usrid dana ... kad vidite koliko je to duboko, razumit ćete me o čemu govorin ...
Ali zato je napravljen lipi ograđeni vidikovac ...
... sa kojega se more bez straja „bacit oko“ na ovu našu krašku lipoticu ...
I to je bilo jedino misto cili dan di nan je bilo malo, ka ono, zima ...
... jerbo je puvala skroz pristojna bura, sa kojon ni trovremenski „Taft“ ne bi uspija frizure ukrotit (osin moje, naravno )
Nakon toga smo se uputili nazad ... Crveno smo jezero ostavili za neku drugu priliku, jerbo ne volin puno, ako baš nije ljuta potriba, vozit po noći ... pogotovo autoputen, koji me uspava i po danu, atroke po noći!
Tako smo se mi lagano spustili u teplije krajeve za zadnjin zrakan nebeske pećice ... do iduće prilike i puta do gori, kad će bit na redu i Crveno jezero ... a možda, ne možda nego sigurno, i koja druga imotska znamenitost. Jerbo priko granice više nima ni smisla odit...
Zdravi i veseli bili!!! 
|
