... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Očekivali smo Vinkica i ja ovu utakmicu ka malo koju do sada. Među ostalima, kad je blagajnik Hajduka izjavija da u trideset godin nisu ovako planile ulaznice, naslućivala se fešta .... koju je, kako Bog zapovida, podgrijavala i Torcida, sa ogromnin karuselon, oliti điradon tonobilima priko grada, noć prije utakmice.
«Slobodna Dalmacija»
Srića da su Česi spavali u Dugopolju, inače da su bili u kojemu gradskome hotelu, ne vidujen da ne bi dobili serenadu ispod ponistre ... all night long.
Čak i po novinan nisan odavna vidija ovakovi tekstova ...
«S naslovnice Slobodne Dalmacije:» Pismo Hrvoju Miliću
Hrvoje, na ovo sam se pismo odlučio nakon što sam vidio kako s Torcidom slaviš poslije Osijeka. Skaka si s dignutim rukama, još da ti je bilo preskočiti ogradu znam da bi bio najradosniji na svitu. Ti si, Hrvoje, zbog mnogo razloga igrač koji, zajedno s kapetanom Goranom, moraš povest momčad u pobjedu.
Imas od svih najviše iskustva. Skupite ti i Goran tu mladost oko sebe prije utakmice, u svlačionici, savjetujte ih, recite im koju rič, dvi.
Recite im da se ne boje, da izađu hrabro na teren, da ne razmišljaju o HSV-ovima i St. Entiennovima i ostalim utakmicama koje su naša davna prošlost.
Recite im da moraju biti strpljivi, pustite ove priče kako treba navalit u prvih 10 minuta, slušajte Šoltu, dobro vam on govori, utakmica se igra 90 minuta. Ako treba i u produžetku se može dobit.
I usadi toj dici, koja jos ni vozačke nemaju i ni brijat se ne znaju, malo onog svog slavonskog, onog strpljivog, laganog, al' kad vi Slavonci zagrizete onda vi ne puštate … Pa na to dodajte još malo ovog našeg dalmatinskog dišpeta i ove purgerske lukavosti kod naših Zagrepčanaca, našeg Tome i našeg Frana i naseg Josipa… i ovi moraju past. Jer oni jadni još ne znaju šta ih čeka na Poljudu…
I još nešto za kraj, ali najvažnije. Reci im, Hrvoje, da nije smak svita ako ne uspiju. Uspit ce dogodine. A mi ćemo svejedno na kraju utakmice pivat ka da su ta dica osvojila Ligu Prvaka. Sve im to, Hrvoje, reci. Jer vi ste za nas prvaci svita. Stara Torca s istoka.
I mi smo se, Garbinovi, spremili u sastavu u kojemu odavna nismo nastupali, Vinkica, Zlato Mamino i moja malenkost. Kupija san karte čin su izašle u prodaju, da se poštedin žicanja, moljakanja i beskrajnih čekanja u redu oće li/neće li ... A bome smo se i na vrime uputili, da lipo sednemo po komodu na svoje misto. Upali smo u kolonu koja se kretala puževin korakon već na magistrali oko Kmana ... tako da nije bija problem izać iz aute, ovo slikat ...
... i prošetat do aute koju je vozija brat i odmaka samo par metri dalje
I Torcida se spremila ka skoro nikad do sada ... ovi put su se okupili na Peristilu i krenili, kako se to moderno reče, «korteon», oli po domaću, u povorci, od kraljevskoga trga put Poljuda ...
Foto «Jutarnji list»
I jema bit da su namo ispucali cili pirotehnički arsenal koji bi inače završija na tribinan Poljuda
Video: «Slobodna Dalmacija»
Još je ono žuto govno na nebu dobro grijalo kad smo stigli nadomak Poljuda ... i slikali se, kako je i red ...
... a čin smo se namistili na tribine, pa je i jedan selfi od Garbinovi, nakon cca sedan-osan godin
Kako smo debelo uranili (oko dvi ure) prikraćiva san vrime sa snimanjen okolice. Drago mi je da nisan bija jedini iz «bele zgrade» u sektoru S-dolje, na Istoku ...
Makar znan da is je na Sjeveru bija pun kufer
Sve je bilo pod kontrolon, vatrogasci su uredno obašli teren i utrdili da je situacija pod kontrolon ...
Čak je i Alen Nižetić na centru terena otpiva onu pismu ča je inače piva sa pok. Vinkon Cocon «Ljubav mog života» i nezaobilaznu «Dalmaciju» koju je piva još dok je bija u Tutti Fruttija
... a Torcida je, po ko zna koji put, ugodno iznenadila sa svojon koreografijon ...
... i Bog i Vrag gledaju Hajduka ...
Ekipa je izašla, nakon zagrijavanja, uz burni pozdrav ciloga stadiona, skupila glave i sve je mirisalo na dobru predstavu ...
Ali ... jema bit da su muda ostavili u svlačionici. Gubimo 1:0 iz prve utakmice, umisto da navalimo, a mi čuvamo tija san reč ča. Kasnije primimo gol i deboto da je bilo «svršila Mare zavit» ... očekiva san da ako ne odma, onda na poluvrimenu, kad ih Šolta malo istriska u svlačionici, krenemo dat koji gol, pa makar primili pet golov ... ali ništa. Igramo sa jednin napadačen ka da čuvamo rezultat. Deset minuti prid kraj uvodi minja beka za beka. Jedino ča je prominija pribacija Jeffersona u napad, a oti bi falija sa dva metra tapinu od stogodišnje masline ...
Neću više, još mi je tlak na trista ... ajde, sad mi je bar pinku lakše kad san ovo sve napisa, samo još jednu stvarčicu ... pa makar me proglasilo Žalosnon Sovon ...
Nismo prošli. Ni prvi ni zadnji put. Proćemo dogodine ... ali, nemojte me sad činit beštimat, ne prodajite dicu ako baš ne morate, zadržite ovo ča jemamo skupa barenko godinu dan ... pa i trenera «#$%&, možda mu dotle dođu neke stvari iz guzice u glavu.
Kad bi to bilo ... možda se i moremo ča nadat, a ako sad sve rasprodamo, pa iznova, ne znan više čemu se mogu nadat. Da ću poživit dovoljno dugo da Hajduk prizimi u Europi?
Reka je Bukle Hlevnjak, kad su ga intervjuirali za stogodišnjicu Hajduka, «Emocije su zajebana stvar». I kurba je i suzu pustija
I jesu, vrlo zajebana stvar, i one lipe i one malo manje lipe. Ali ljudi moji, meni su više suze dopizdile, oću se malo smijat ... Još koju godinu pa neću ni moć dolazit na Poljud, ne znan bi li i danas moga uzać skaline od podanka do vrja tribini ... Ali i kad ne buden moga, navijat ću svin srcen, makar isprid TV ekrana.
Kako to objasnit nekome kome srce ne kuca za bilu boju? Teško!
Naivan? Možda
Neizlječivo? Sigurno!
Dijagnoza: HŽV!!!
Zdravi i veseli bili!
U ove dane, kad se svi pomalo osjećamo ka sveti Lovre na gradelan, dobro dođe malo osvježenja. Iako, moran priznat da se nisan radi toga uputija u Žrnovnicu. Bija san tamo desetak puti, samo proša kroza nju još da bi sto puti.
Znan da jemadu dobre vatrogasce, a od nazad par godin i prvu vatrogasnu klapu. Koja se na početku proslavila zavarivačkin radovima
Na stranu zajebancija, ali krenija san tamo samo da poslušan lipu, izvornu, a capella klapsku pismu, bez ovi pomodarski monadi i koketiranja sa estradnim trendovima koji mi počesto izazivaju nelagodu u želucu i stanovite probavne probleme. Kate, ča piva u sućuračkoj ženskoj klapi „Putalj“ u dva poteza mi je nacrtala kako da dođen do tamo i ja se u vrilu večer užežin Vele Gospe uputin tamo. Sam. Jerbo su Zakonita i Vinkica išle u procesjun prema Stomoriji, stoljetni tamošnji običaj i nisan tija niti pitat oće li odit sa menon ... a kako su išle nji dvi iz obitelji, računa san da se ja mogu uputit na ovu stranu
Bilo je priko trideset celzijusovaca kad san izaša iz Kobile Suzi (tm), pridvečer, malo pri osan uri ... parkira san se kraj groblja i uputija lagano na zapad ... kad san saša sa ceste, odma mi je u oko upalo ovo lipote ....
... i počejaa san lakše disat ... a vidilo se da ni spize neće falit, autohtonoga soparnika ...
... a bome nećemo ni žedni ostat ...
Ambijent je bija ka iz najlipše bajke, jer je, baš ka i u bajci, počela i temperatura padat. Nisan jema termometar uzase, ali atmosfera je bila skroz ugodna, mlinica čini brašno, a ne da se vrti samo parla finta ...
U lipo zasjenjenoj kotlini, uz riku, bilo bi ugodno i po danu ...
... atroke u ugodnoj litnjoj noći. Čak je i umjetnik meknija svoj štafelaj i slika, dok se gledalište polako ispunjavalo ...
... a na vratima, tj. na ulazu vidin poznate mi face ...
Zauzeja san misto na jednoj šentadi jer mi postavljene katrige, s obizron na moje gabarite, nisu baš uljevale povjerenje . Program je onako, otmjeno, okasnija jedno po ure ... ko je još vidija počet na vrime, u devet uri
I odma na početku, mala Ella Jerković je otpivala „Zdravo Djevo“ ka velika, uz veliki aplauz nazočne publike, koja je bila vrlo šarolika, od dice ča su jedva proodale, do gospođa koje su lagano prolazile oslonjene na šćapicu ...
Nakon toga je počeja klapski program, pod voditeljskom palicom Edite Lučić Jelić, kojoj su pomagali brojne osobe iz javnog života Žrnovnice i obližnjeg Splita ...
... sa poljičkim knezom ...
... sa novinarkom „Slobodne“ Ojdanom Koharević ...
... Vedran Očašić je privremeno zamjenija Editu ...
Klapski „vatromet“ a capella pisme je, ka ča je i red, otvorija domaćin, klapa „Sv. Florijan“ ...
... a za njima i gosti ...
klapa „Rebatajica“ iz Splita
klapa „Filip Dević“ iz Splita
ženska klapa „KUD Salona“
mješovita klapa „Kampaneli“ iz Donji Kaštili
ženska klapa „Ankora“ iz Podstrane
klapa „Krunik“ iz Kučina
... i ka prave zvizde, na kraju, klapa „Kamen“
Specifičnost ove smotre je da su na kraju organizatori iz svih, muških i ženskih klapa, izvlačili članove ...
... i napravili dvi „privremene“ klape, koje su, na oduševljenje nazočnog gledateljstva, otpivale prvi i zadnji pot, svaka po jednu pismu ...
Nakon što su svin klapan podiljeni mali suveniri ka podsjetnik naa Žrnovnicu, među ostalim i po kesica brašna iz one mlinice sa početka priče ... svi izvođači su nas na kraju počastili još jednon pismon u „masovnoj“ izvedbi ...
I pobrali veeeeeliki pljesak. Kako je brzo prošlo vrime ... sa smješkon na licima, i punoga srca i duše, polako smo se razišli svojin kućan, sa jednin jedinin čvrstin obećanjen: Eto nas i dogodine!
Zdravi i veseli bili!
Update
Mali video sastavljen od komadića pisama ča su ih klape izvodile u Žrnovnici ...
Fizikala ...
Dugo mi je tribalo da se na ovo odlučin, a još duže da napišen koje slovo. Bez slika, naravno, jer san doša do toga da, pogotovo u opremi za vježbanje, i nisan baš neka preženca (pojava, za sjevernjake)
Bez ikakve lažne demagogije i pituravanja (bojanja, za sjevernjake) istine, da skratin, iman velike šanse da iden u ... materinu, ako nešto drastično ne napravin sa svojon „fizikon“ ... pustite sad brojke ... i kurijože koje samo zanima koliko jeman kili. Jeman ih ... previše. Debelo u CRVENO. Zašto je to tako, puno razloga jema, sjedeći posal, a ni doma baš nisan pokretljiv, a i drago mi je papat, priznajen ...
... dok mi problemi sa nogama ne dozvoljavaju baš neku veliku šetnju
Moga bi sad još pet kartic teksta napisat, moga bi nać stoijednu skužu (ispriku, za sjevernjake) za takvo stanje, ali neću. Nema smisla, mora san nešto napravit. Prije desetak dana san utiho, ka po jajima, krenija u teretanu, razgovarat sa čovikon koji zna ča mi triba.
Odma je, čin me vidija, zna koja je ura ... nisan mu triba puno govorit ... problem mi je ovi „prijatelj“ ča ga nosin sa sebon, ka da san upravo izija cilu dinju (lubenicu, za sjevernjake). U komadu. A o kondiciji da ne pričan, u beloj zgradi jedva uzađen do kancelarije na 4. katu ... Kad me je kolega vidija nikidan na vratima, tija je zvat „Hitnu“, kako san lipo izgleda
Kako nisan baš tija organizirat tombolu za spizu svaki dan ...
Mora san poslušat čovika iz teretane, koji mi je da upute za prehranu, koje su dijametralno suprotne onme ča san do sada prakticira, da sad ne ulazimo u detalje ... nima kruva. čikolate i slakoga, puno više voća i povrća, nema umjetnih sokova, pogotovo gaziranih
To mi je bilo najteže od svega, ali tijekom ove nedilje san uspija! Na red je došlo i samo vježbanje, ne smin pretjerat odma ispočetka da ne bi ča puklo ...
... makar bi zli jezici rekli da ovo baš i nije najbolji tajming ... jbg, ništa nije idealno ...
Jedina alternativa, odnosno ono ča bi se dogodilo ako odustanen, bi bilo ovako nešto ...
... i na kraju balade, vjerovatno ovako ...
Zato, kako bi zapiva naš dragi Čoro (Oliver, za sjevernjake)) „... nima nazad s ovog puta...“
Zadnji put san bija u teretanu još kad je hotel Palace bija živ & zdrav, nazad 14 godin.
Poslin dva treninga krepajen. I špigete na patikan mi jemaju muskulfiber. Zadnji put san ga ovako osjetija dokle san bija u ONOJ vojsci, straj me i promislit pri koliko je to godin bilo ...
Svaka dlaka me boli, da o kostima i mišićima ne govorin. Jedva san doša do aute ...
Ne triban i sigurno neću nikad bit bodibilder, ali ako se uspijen dovest u red, niko sritniji od mene ... ništa mi neće bit teško ...
Stigla MALINA ...
Toliko o fizičkin aktivnostima ... jerbo kako mi je kosti i mišiće uvatila ruzina (hrđa, za sjevernjake) sve me je straj da mi se to ne dogodi i sa organon za razmišljanje, pa san odlučija i Nj. V. Mozak zaposlit sa nekin aktivnostima koje su do sada bile zapostavljene.
Nije barba iz Amerike, ali zato mi je rođak Toni iz Kalifornije donija ovo malo čudo teknike, Raspberry Pi ...
Previše godin radin sa gotovin "slikovitim" rješenjima, koja su u osnovi napravljena za onu grupu korisnika koje mi, informatički rođeni u doba naredbenog retka, zovemo "glupi Amerikanci" ... vrime je da malo skinen prašinu sa nekih davno naučenih vještina jer, tako kažu, programiranje je ka i vožnja biciklom, ako je jednom naučiš ... teško se može zaboravit.
Morete se vi smijat koliko vas volja, ali uz fizičku spremu, triba poboljšat i spremu organa za razmišljanje, pa ma koliko to čudno zvučalo
Bavljenje kvizovima, na raznorazne načine, predstavlja, tako kažu, ozbiljnu branu dolasku onoga Njemca ča sakrije stvari po kući, a bavljenje sa ovon malon elektronskon malinom (eng Raspberry = malina) sigurno more samo pomoć glavnome cilju
Eto, do nikoga vrimena, ako preživin ... kad buden moga prezentirat prve rezultate „fizičke“ i „mentalne“ teretane ... zdravi i veseli bili!!!
Nikako da se nas troje Garbinovi odlučimo di bi učinili đir na današnji dan. Knin mi je malo daleko, a i ne volin puno, bez prike potribe, slušat one u kularinan i veštitima. Da ne pričan o gužvi i općemu vatanju poznati faca „daj molinte, oćeš li se slikat sa menon“. Ako ne virujete, samo prolistajte fejs. Bidan naš Ante Gotovina, da je samo danas od svake slike dobija kunu, ne bi mu tribalo odit na ribe
A di onda poć? Nikidan san, vrag mi nije da mira, malo vižitava arhivu, i naiša na oni video obaranja dva aviona kod Šibenika. Kad san nikidan prolazija iz Rogoznice prema Šibeniku, po konfiguraciji terena san prova otkrit odakle su pucali na nji, ali nikako. Onda su mi rekli da jema spomenik u Zečevu, i nije se tribalo više mislit. More bit da se datum i ne poklapa, ali svejedno vridi obać to misto ... ionako je '91 sve i počelo, sa tin avionima. Topima sa Žirja i Zečeva su stukli Mladiću tenkove na Šibenskome mostu i onda su prvi put pošteno dobili po pi**i! Nisu fermali bižat sve do Benkovca. Eto tako!
Dogovor je postignut, krenili smo u realizaciju. Kako je ovo, fala Bogu, usrid turističke špice, svakakovoga se mi svita nagledamo. Evo ovo, oli OVA, pri bi reka, jasno je izrazila svoje sklonosti na personaliziranoj registarskoj pločici ...
Sto posto je plavuša, inače bi se bar sitila pogledat na kutiju od pupe (lutke, za sjevernjake) da vidi kako se piše. Kad san doša sebi od smija glede ove registracije, lagano smo se uputili na zapad, ali tribalo je najprin malo napojit Kobilu Suzi (tm). Nikad ne gren na ovu Petrolovu pumpu, a i manje ću poslin ovega puta ... taman san naletija na sindikalni sastanak pomoraca ....
... sa povjerenikon iz Purger Vakufa ....
I naravno, prvi refleks je bija da is gren fotografirat, vidljivo je iz priloženoga. Ali nije jema ko snimit kako san ja, spretan kakvi jesan, zapeja nogon za korniž i učinija salto u zraku samo da mi se ne razbije fotoaparat koji san drža u rukan ... I uspija san, naravno, samo ča su kratke gače trikvartače (bermude, za sjevernjake) malo ovancale u predjelu kolina. Nima veze, ionako su bile načete od zuba vrimena. Malo oderane kože i kapja krvi. Neš' ti! A ja ... bija san pri na noge nego bi reka keks. Ni Zakonitoj nije bilo jasno kako san se uspija tako brzo dignit. Samo mi je jedini dida među onon ekipon stisnija ruku, nakon ča je rukavicu skinija!
Kad smo i tu akrobatsku epizodu uspješno apsolvirali, put do Zečeva je proša u tren oka. Skreni u misto, na prvome raskršću desno i samo pravo. Ne bi falija i da san tija Fala Duje za navigaciju
Najpri san, kako je i red, slika moje dvi prinčipese ...
... a onda san skala par domaći i jednu petnajst furešti svetac, jer je Vinkica zaboravila vazest selfi-ščap, pa san se satra dokle san učinija selfi da nas troje stanemo u sliku i da se vidi bar malo spomenika izad nas ... je da jeman duge ruke, ali ne toliko
Odlučili smo se da ne gremo nazad istin puten, nego da povirimo malo Užbenik. Tija san da popijemo piće u "Azimuta", da jedan put sednen tamo bez kviz-obaveza. Ali ajme, želje su jedno, a okrutna stvarnost nešto sasvin drugo ... učinili smo dva đira okolo, i nigdi mista za parking .... pa smo privremeno odustali i krenili put Šibenskoga mosta. Računali smo da na povratku možda budemo bolje sriće
I most je odigra svoj dil priče one davne '91 ... ali sad se koristi u kudikamo miroljubivije potribe, da umornome putniku-namjerniku pruži malo odmora, i da u motelu kraj mosta more čagod izist & popit.
Na mostu nije nikad dosadno ... bilo da skačedu sa njega bungee-jumping ...
... bilo da samo škicajemo male ...
... i one malo veće brodiće ča prolazidu ispod ...
Nažalost, danas je na repertoaru bija i jedan malo žalosniji dodatak, za one ča su se stali odmorit kod mosta, jerbo su naši leteći vatrogasci jemali puna krila & plovke posla ... dva su gasila požar poviše Šibenika ...
Eto, učinili smo malu, koliko-toliko prigodnu, điradu na današnji dan. I dogovorili se da bi mogli već ovi vikend potegnit do Knina. Na miru pogledat sve ono ča je danas cila Hrvatska vidila. Na povratku smo opet, naravno bezuspješno, provali nać parking blizu Sv. Jakova .... nema šanse! I okrenili lagano put doma ...
Zdravi i veseli bili!!!
. Program je onako, otmjeno, okasnija jedno po ure ... ko je još vidija počet na vrime, u devet uri 
... ionako je '91 sve i počelo, sa tin avionima. Topima sa Žirja i Zečeva su stukli Mladiću tenkove na Šibenskome mostu i onda su prvi put pošteno dobili po pi**i! Nisu fermali bižat sve do Benkovca. Eto tako!
... I uspija san, naravno, samo ča su kratke gače trikvartače (bermude, za sjevernjake) malo ovancale u predjelu kolina. Nima veze, ionako su bile načete od zuba vrimena. Malo oderane kože i kapja krvi. Neš' ti! A ja ... bija san pri na noge nego bi reka keks. Ni Zakonitoj nije bilo jasno kako san se uspija tako brzo dignit. Samo mi je jedini dida među onon ekipon stisnija ruku, nakon ča je rukavicu skinija! 
... učinili smo dva đira okolo, i nigdi mista za parking .... pa smo privremeno odustali i krenili put Šibenskoga mosta. Računali smo da na povratku možda budemo bolje sriće 
