umorno

21.04.2015., utorak

Kladioničarska balada

Morat ću vas razočarat, moji drage čitatelje i sve vas, slučajne prolaznike koji ponekad navratite ovod, vođeni pukon znatiželjom ili prijateljskom dojavom, da ostanemo vjerni kladioničarskoj terminologiji.
Nisan se navuka na «viški kriket i čileanski hokej» (TBF), još uvik bižin od kladionica ka vrag od tamjana, osim vrlo rijetkih prilika koje su i dokumentirane na ovome blogu, ka ča je bila ona legendarna utakmica na Wembleyu
Neman baš neko pohvalno mišljenje o onima koji su češće u kladionici nego prid oltaron ... ne volin nijednu vrstu isključivosti i pretjerivanja. Prava doza čuda radi ... botox je u pravim količinama koristan «alat» za peglanje ženske sujete i bezuspješni pokušaj zajebavanja majke prirode, a ako se pretjera, slijedeća stanica je «Gospe na Hladi».
Daleko me je odveja ovi uvod ... vrime je da malo brenzan (zakočin, za sjevernjake) ... i tu dolazimo do naslova: Kladioničarska balada. Zašto?
«Ne igrajte na Engleze» je prestava nastala iz autorskog pera Vladimira Đurđevića, a izvodi je ansambl satiričkog kazališta «Kerempuh» (nekad «Jazavac», za one pinkicu starije)
Bule, Piksi i Paun (Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Tarik Filipović) su tri prijatelja koji su na različite načine zapeli na početku sredovječnosti, u tridesetim godinama, previše da bi se zvali mladima, a još uvik premalo da bi bili «stare iskusnjare». Osim dugogodišnjeg prijateljstva, veže ih i jedna od pošasti modernog društva: strast prema klađenju/kockanju/whatever ... Radnja slijedi njih trojicu kako prate na teletextu rezultat jedne utakmice na koju su se sva tri kladili, ali na različite rezultate. Kako se minja rezultat, tako se minja i njihovo pojedinačno raspoloženje, sve šporkarije isplivaju na površinu, i ko je kome okrenija ženu, i ko se napija pa piša iz vlaka kroz prozor i slične pikanterije koje bi naš svit sveja pod zajednički nazivnik «pijana posla».
Zabavna i gledljiva predstava, koja te čak natira posli da se za neke stvari i zamisliš.
Mislin da san van dovoljno obrazložija razlog zašto smo se nas troje, Vinkica, barba Mrki i ja, uputili Užbenik pogledat Tarika uživo u nečemu ča nije kviz i ne snima se na Prisavlju.
Karte nisu bile problem, ipak mi imamo svoje ljude u Krešimirovu gradu cerek

Prvi put san u šibenskome kazalištu, i moran reč da mi se baš svidilo, malo kazalište, ali ukusno uređeno i baš si ono blizu glumaca, da moreš primjetit i kad mu se dlake na ruci naježuridu ...
Par minuti prije predstave dočeka nas je Miran sa kartama isprid teatra ... zajedno sa još jednon šibenskon legendon, Lucićen, najboljin meteorologon među kvizašima ...

Dočekali smo Miranovu gđu Jovanović i uspeli se gori. Jemali smo mista na galeriji, cila pozornica ka na dlanu ... za razliku od Stattlera & Waldorfa koji su, po običaju, predstavu pratili iz prve lože ...

Predstava se brzo zahuktala, radnja se odmotavala skoro filmskom brzinom ...

... do konačnog raspleta koji van ipak neću otkrit puknucu

da van ne ubijen gušt eventualnoga odlaska u teatar na ovu predstavu. Kazalište puno ka šipak, pozdravilo je aktere gromkin aplauzon, pa su se par puta morali vraćat na bis ...

A nakon predstave? Nije nan se dalo odma poć doma, noć je bila ... taman. Ni vruće ni zima, u majici kratki rukavi sa pribačenon laganon jaketicon je bilo skroz ugodno sidit vanka, na šibenskoj Poljani, odma do izlazni vrata kazališta. Ka da smo se dogovorili, pa učinili zasjedu/sačekušu/trapulu .... nedugo nakon završetka, pojavila se na vratima teatra glumačka ekipa iz predstave, pojačana sa Goranom Višnjićen. Ostali više/manje, ali kad je Tarik primjetija pun stol poznatih kvizaških lica, nije ga puno tribalo nagovarat. Nakon ča se ispozdravlja sa svima, pala je ne jedna ....

... nego dvi zajedničke slike thumbup

...

... nakon ča su nazočni Šibenčani zamolili jednoga svoga prijatelja da nas potegne sa mojin aparaton, da i ja jeman zajedničku uspomenu sa ovega hepeninga party

Još koji minut, i zaputili smo se nazad, u našu županiju ... triba napunit baterije, jer nas odma sutradan čeka povratak Užbenik, na pub-kviz u «Azimuta», jerbo smo desetkovani opravdanim izostancima barba Mrkija i barba Željka, pa ovi put i ja moran nastupit.
Zdravi i veseli bili! mah

- 13:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.04.2015., subota

Radost uskrsnuća 2015

Judi, nemojte se pripast, nisan iša u drugu krajnost ... nisan počeja pisat vjerski osvještene tekstove, ka neki iz našega maloga mista ča su u mladosti jemali petokraku od metra na ulaznin vratima od dvora, a dosad su već napisali po duzine (pola tuceta, za sjevernjake) molitvenih knjga ... A ko? Pitali bi kurijože meju van, a ja ću van odgovorit ka ča bi reka moj kum @pechina: a raspitajte se cerek

Ostavimo se mi vjerskih navika, meni je za sad dovoljno ča Vinku vodin svaku drugu nediju u Mašogradsku crikvu, pa i ja poslušan koju pametnu ...
Naslov je mora bit takvi kakvi je, jerbo se tako zva literarno-likovni natječaj, treći po redu, kojega je organizirala GKK (Gradska knjižnica Kaštela). Zvala me ravnateljica Renata već par puti da povirin, ali kako mi je malo „vanka ruke“, a i nije mi se dalo doć, ma san sad mora, i to po zapovidnoj odgovornosti!
Moja Vinka je tribala doć priuzet cili naramak nagrada, osobno, osvojila je treću nagradu za literarni rad na zadanu temu ... a i cili je njezin 4. a razred zaslužija posebnu nagradu za literarno-likovni rad „S Isusom na Križnom putu“, zajedno sa mentoricama Ljiljanom Sunarom i vjeroučiteljicon Svjetlanom Ćurković

photo 01 vinka i marino preuzimaju nagradu_zpsmj6qer22.jpg

... pa su moja Vinka i Marino Durdov to priuzeli, našto je Marino održa prigodnu besidu

... a Vinka je pročitala svoju „Vijest godine“

Naravno da nisu Vinka i Marino pokupili sve nagrade, bija je pun dvorac Vitturi dičice ...
U kategoriji likovni pojedinačni rad u kategoriji „predškolci“ nagradu dijele dva rada pod istim naslovom – „Dobri pastir“. Nagradu su dobili: Filip Kaselj iz Dječjeg vrtića Trešnjica – Kaštel Lukšić i Lovre Novak iz Dječjeg vrtića Trešnjica – Kaštel Lukšić. Mentorica je odgajateljica Smilja Grgurević.
Skupnu nagradu za najbolji likovni izričaj u kategoriji „predškolci“ za rad „U susret Uskrsu“ Povjerenstvo je odlučilo dodijeliti Dječjem vrtiću Maginja iz Kaštel Sućurca, odgajateljici/mentorici Miri Marinović Batić i grupi u kojoj se nalaze djeca: Lena Bratinčević, Ana Bulić, Nina Grubač, Anton Jerkunica, Roko Jerkunica, Antea Lorena Jurlin, Marija Mamut i Ante Pavlov, a ujedno u nas i spomenuta dičica sa svojon teton Miron počastili i svojin scenskin nastupon ...

Nagradu u kategoriji „likovni rad“, kategorija „niži razredi OŠ“ dobio je rad pod naslovom “Uskršnje ljepote”, autorice Yulije Mazzucchelli iz Splita.
U kategoriji „viši razredi osnovne škole“ Povjerenstvo je nagradu odlučilo dodijeliti skupnom radu pod naslovom „Križni put“.
Nagradu je dobila Likovna grupa OŠ kneza Mislava iz OŠ kneza Mislava - Kaštel Sućurac. Radovi su nastali pod mentorstvom profesora Rudija Milata, a Likovnu grupu čine učenici: Marina Bratinčević, Tereza Jozić, Ana Ratković, Antea Rokov, Anamarija Takach i Kristina Treselj, a nagradu je u ime dice priuzeja njiov profešur likovnoga Rudi Milat

photo 05 rudi za likovnu grupu_zpssoe6b9ho.jpg

A prije dodjele nagrada za literarne radove, dica iz 3.B razreda OŠ kneza Mislava, koje je za nastup pripremila učiteljica Davorka Strize održala su nam mali igrokaz

Ča se tiče literarni radova, moju Vinkicu san već spomenija, drugu nagradu je dobija rad „Nestašni zeko“. Autorica literarnog rada je Gabriela Škaro, 4.B. razred, OŠ don Lovre Katića – Solin. Mentorica je Željana Lažeta.
Prvu nagradu je peška (uhvatija, za sjevernjake) rad pod naslovom “Problem s pisanicama“. Autorica rada je Sabrina Chang iz 3.B., OŠ kneza Mislava - K. Sućurac. Mentorica je učiteljica Davorka Strize.

Kad su dica u pitanju, nikad nije dosadno, pa nan je cili program proša u sekund. Ako je kome, pukin čudon, i bilo dosadno & nezanimljivo, uvik se more zabavit sa svojin najbojin prijatejen puknucu

Začas smo stigli do kraja ... pa su nas Renata i Antonija pozvale da poslušamo školski zbor Osnovne škole kneza Trpimira iz Kaštel Gomilice pod vodstvom prof. Darija Cuculića. S pjesmom „Isus, moj prijatelj“ izborili su nastup na Festivalu duhovne glazbe u Zadru „Svjetlost dolazi“ gdje će predstavljati naš grad Kaštela.

... a onda smo se nakon jedne skupne slike di su svi nagrađeni učenici i djeca ...

... i nakon ča san uspija slikat malu učiuteljsku reprezentaciju OŠ Knez Mislav, pojačanu za moje dvi prinčipesse

... svi polako razišli svojin kućama, po jedinstvenome gradu u „Lipoj Našoj“ koji se sastoji od sedan seli, poneko i malo dalje
Do idućega susreta ... Zdravi i veseli bili! mah

Update: Vinkin rad

Napali su me, sa pravon, da san sve lipo napisa, a nigdi Vinkinog rada.
Je, u pravu su, evo san se posuja pepelon i donosin ga u cijelosti:

VIJESTI GODINE

Običan čovjek kojega prvo nazivahu Gospodinom, a potom kraljem ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu.
Javljam se uživo iz Jeruzalema sa šokantnom vijesti godine. Običnog čovjeka su prvo zvali čovjekom, a potom kraljem. Prvo smo tog čovjeka vidjeli kako šalje dvojicu ljudi po magarca kojeg još nitko nije jahao. Iz radoznalosti smo ih pratili. Sve nas je iznenadio odgovor kada ih je jedan čovjek upitao za što im trebaju magarci. Oni su rekli da trebaju njihovom Gospodinu. Gospodinu koji nije bio okićen zlatom, niti je nosio skupu odjeću već je nosio običnu bijelu halju kao i svi ostali. To je svima nama bilo malo čudno, ali smo poslje tog čovjeka vidjeli kako ulazi u Jeruzalem. Jahao je na magarcu u pratnji nekoliko ljudi. Dočekalo ga je mnoštvo naroda. U ruci su imali palmine i maslinove grančice i vikali su: „Hosana“. Neki od njih su čak i skidali gornje halje i bacali ih na pod da magarac ne hoda po oštrom tlu. Mnogi ljudi su ga zvali kraljem. Ali on nije dolazio u kočiji niti su ga pratili mnogobrojni čuvari već je došao na magarcu i u pratnji samo nekoliko ljudi.

Tko li je taj čovjek?

Više o ovom događaju saznajte u vijestima u 19:15.

- 00:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

11.04.2015., subota

Finila je i ova ...

A koja je to finila, pitaće me sad kurijože (radoznale, za sjevernjake) među vama. A sa ovin sinoć završila je službena sezona maškar od ove, godine gospodnje, dviijadeipetnajste. Amen!
Nemojte me sad tirat da kopan po arhivi, ali već odaaaaavna ... prvi petak poslin korizme pozovemo, to ka mi iz maškar, sve učesnike krnjevalske povorke, sve sponzore i sve one ča su nan na bilo koji način, u ova teška vrimena, pomogli organizirat ovogodišnja krnjevalska događanja, povorku, maskenbal, „Mašogadur“ i sve ostalo, ono ča se vidi iz aviona i ono za koje ne zna baš svak ...
Puno od vas če reč uvik isti ljudi, uvik iste slike ... more bit da i jesu malčice u pravu, ali trudin sa da svake godine ispliva neko novi na slikan ... koliko san u tome uspija, prosudite sami iz materijaala koji slidi ...
Za divno čudo, doša san na vrime, u sedan i po pozapodne, za ne povirovat, još su oni ča sviradu spremali svoje inštrumente ...

Počeli smo se pomalo kupit, pa dok sve ne počme, pomalo san slikava ekipu iz uže organizacije ...

Rasplesane žene, majke, kraljice ... su došle među prvima, ovod još nisu bile u punome sastavu ...

... a niki su se naradili već prije početka pa su morali meknit crne očale da se ne vidu podočnjaci ...

Svit se već počeja pomalo skupljat, doša je i velečasni Delić, prvi put od dolaska u našu župu mašogradsku ...

... tete iz kužine su izašle uvatit malo zraka i bacit koju ćakulu ...

... prije nego in velečasni dojde u vižite ...

Naravno, prije nego je službeno počelo, tribalo se je malo pomolit, prvi put u tome svojstvu je nastupija velečasni Delić ...

... dokle ga je ekipa sa pomnjon slušala ...

... pa je onda sve moglo i službeno počet. E ova tri nikad prije nisan jema na jednoj slici, nisan tija propustit priliku ...

... ova dva, paridu Statler i Waldorf iz „Muppeta“ isto nisu gostovali na mojin stranican ... da mi je znat ča su ova dva brka zaboravila, spasija bi se cerek

A tek ova slika thumbup

ovo je već za Guinessa ... mislin da su ova trojica dala barenko tolitar (hektolitar, za sjevernjake) krvi, ka dobrovoljni davaoci, naravno cerek

... još ova sličica rasplesanih curica u koliko-toliko kompletnome sastavu, osin oni par ča in se bilo teško dignit sa stola party

...

... pa san se i ja moga uvatit malo spize i čakule sa dragin sviton, koje vidin makar ovako, jedan put na godinu ...
Makaruni su bili lipi, ka i toč, fala na pitanju. Poslin je bilo još malo pršuta i sira, a kruv je bija posebna priča oni ka ala ispod peke, a još tepal, a lipo vonja ... mmmmmm! njami

samoga bi ga izija ... nesta je sa portade o kruva dokle san se okrenija spremit fotoaparat headbang

Začas je došlo jedanajsta ura ... nisan više moga ni govorit jerbo je tribalo vikat da bi te čuja oni ča je sidija do tebe. Do druge prilike ... a i triba se ranije dignit. Zašto, kako? Vidićete ...
Zdravi i veseli bili! mah

Update: Početak vatrogasni vježbi

Nikidan me je Ljubo Musinov, prešidente od naši vatrogasac (DVD Mladost, da ne bude zabune cerek

pita:

– Bi li tvoja Vinka došla vježbat u vatrogasce? U subotu, u devet ujutro ...

Hm, zajebanog li pitanja thumbup

Naravno da bi MENI bilo drago da ona gre vježbat! Znan da trenira odbojku, pleše u plesnoj grupi, a ovo bi bilo samo par miseci godišnje, ako bude jemala volje. Ne bi jon tija nabivat puste obaveze ... a opet draže mi je da radi nešto korisno, da se melo fizićki troši, nego da cili dan „#$%& po mobitelu, da ne buden prostiji puknucu

Pitanje je koliko se cila ta priča SVIĐA Vinki ...
Kad je odgovorila potvrdno, ne morete zamislit koliko san bija sritan, najrađe bi je bija nasrid ulice izgrlija & izljubija, ali san se suzdrža, jer je ona sad već, je li, velika cura i nije lipo da je tata „sramoti“ prid prijateljican i prijatejima. Poslin plesa u petak je prispavala kod bake Slobodne, ujutro se nije baš bilo lako probudit, ali je došla na vježbe ... ka i ja po nju, malo san pogleda, usput san i zabilježija par, nadan se antologijskih, slika njene prve vježbe, dičje, sa brentačon ...