Devetnajst je godin prošlo dok si reka keks. Dica koja su se onda rodila, sad su već komad klipana ili lipa cura ... a meni se pari da je jučera bilo. A po osjećaju „onda“ i „sad“ ono mi pari ka dobro zacukrena limunada, ka Disneyeva bajka. To ka ona kojoj se osjeća skori happy end. Osjećali smo svi (nadali se!) da smo glavnoj zmiji zdrobili glavu, da će sad sve bit lakše, da ćemo za koju godinu prišišat i Japan i Švicarsku.
Malo morgen, kad smo se već uvatili strani jezikov. Ispalo je kako je TA ZMIJA bila mala gušterica naprima onoj koja je rasla ovod, među nama, koju smo i mi sami, zašto ne priznat, hranili svojon glupošću i kratkovidnošću.
A nije odmogla ni gomila guzičari, pripadnika Frankfurt bojne i KVP stranke (KVP=kako vitar puše, za neupućene). Najlakše je bilo onda, kad si zna ko je „naš“ a ko „njiov“ i di triba pucat. Danas možda ne triba pucat, iako znan dosta svita koji bi i to rado učinija, ali te zmija ljutica čeka izad svakoga kantuna.
Daleko, smo, ne devetnajst godin, nego svitlosnin godinama od ovih momenata neizmjerne radosti ...
Photo: Krešimir Zabec
... kad je napokon oslobođen kraljevski grad Knin, kad su se Predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak na kninskoj tvrđavi trijumfalno slikali za povijest , sa zapovjednicima postrojbi koje su ušle u Knin ...
... kad je i službeno potpisana predaja od strane takozvane „JNA“ koja već godinama nije bila ni „jugoslavenska“ ni „narodna“ ...
Svi smo tad očekivali jedan veliki uzlet, jer smo se sad oslobodili od najvećega, kako smo mislili, piza (utega, za sjevernjake) koji nas je vuka nazad, a ne NAPRID, prema prosperitetu i blagostanju. Ne misleć na to koliko smo mi u stanju sami sebi podapirat noge na tome putu. Onda smo bar mislili da imamo neku perspektivu ... a sad je teško nać čovika, koji nije pod gason ili opijatima, koji iskreno viruje u bolje sutra.
Ostaje nan samo slabašna nada, ista ona koja je ostala na dnu lonca kojega je neoprezna i kurijožasta Pandora otvorila ... nada da će bar mojoj Vinkici bit bolje, ako smo mi već izigrali sve karte ... i one u rukama i one „u rukavu“.
Moremo se samo molit današnjoj Gospi od sniga da Onome Gori reče koju besidu za nas, moramo se sitit i odat in dužno poštovanje oniman koji su u ova doba položili život zato da mi sad ovako moremo grintat 
Grob Andrije Matijaša Pauka, legende 4. brigade
... i još ništo mi je danas pogotovo upalo u oko. Bija san do Mašograda, na dogovor sa Buišen oko subotnje fešte o maškar. Cilin puten, uz Tuđmanovu cestu, tek san na kući dr. Mije Biočića primjetija državnu bandiru. Kad san se vraća, baš san ono sa pomnjon gleda, i uspija san is zbrojit cili šest. Na deset kilometri ceste, od Mašograda do Novoga! Malo je reč da bi nas triba bit sram i stid! 
Još u svići jema ulja, iako je plamičak šterike sve manji ... ali ne damo se mi tako lako!
SRITAN VAN DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI,
I NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA ONIMA
KOJI SU ZA HRVATSKU DOMOVINU ŽIVOT DALI!
Zdravi i veseli bili!!! 
|
