Nije me tribalo puno nagovarat, a bogami ni Vinkicu. Lito je inače mrtva sezona pub kvizova, nešto ka zimski san za ličke ljubimce. „Quasimodo“ je službeno u inkubaciji do jeseni, a „Azimut“, neslužbeno valjda, do kraja ovoga brazilskoga akutnoga ludila da ne rečen svjetskoga prvenstva u balunu.
Dunkve, kad san nikidan spomenija kolegi @damiru mogućnost da se javimo na casting/testiranje/audiciju ili ne znan ni ja sam kako bi to nazva, za kviz “Tog se niko nije sjetio“ na RTL-u, potrajalo je cca 30 sekundi dok nije stiga odgovor emailon da dan svoje podatke, pa da će nas on prijavit. Dalje se sve odvijalo filmskon brzinon, valjda in triba da in dođe i nešto svita izvam Zagrebačkoga prstena pa su nas express zvali da dojdemo Gori.
Idemo, znači, to nije bilo sporno. Dogovor oko načina transporta je potraja daljnju minutu. Dilimo putne troškove popola. OK. Brzinski san uspija uvjerit kompanja da je bolje da idemo sa mojon Kobilon Suzi (tm) nego sa njegovin Cliom, iz čisto matematičkih razloga ... 1 litra BMB 95 = 2 litre UNP, a moje prometalo naginje desnoj strani jednadžbe. Plin. Ujedno bi to tribala bit premijera, i to dvostruka, Suzuki je bija do Purger Vakufa, ali isključivo na benzin, i isključivo staron ceston, kako se od milja tepalo magistrali D1. A i ja nisan nikad TOLIKO vozija po Dalmatini.
Vinku, naravno, nije uopće tribalo nagovarat, ka i uvik kad god je putovanje u pitanju, Zlato Tatino ...
Ništa nisan tija pripustit slučaju, servis auta i servis plina nadavno obavljen, jedino ča nisan radi ovoga ebete vrimena uspija oprat Swifta.
Ujutro oko osan smo krenili iz Zapadni kaštili, napunit plin i pokupit barba Damira u Split, pa smo malo prije devet počeli gucat prve kilometre Dalmatine ...
Ka da se i na autu osjećalo da je malo živnilo, jer nim baš puno priliku vozit na visokin okretajima ovako puno vrimena, skoro sve ča je vozija je otprilike u lokalu, sa malin iznimkama Užbenik ili do Piska.
Do 13:30 smo tribali prispit gori, pa smo lagano krenili, ali nan je računicu poremetila gužvara, ko bi reka ... pa se „brzinska“ kafa pritvorila u skoro više od po ure čekanja i tri minuta ispijanja.  
Drugo poluvrime je Moja Kobila Suzi đipala uzgor ka na trke ... asti, nisan ni zna da more ovoliko brzo vozit. Stalno san virija u retrovizor da ne bi slučajno vidija nedajbože kojega od oni bjesni presretači našega MUP-a.
Prispili smo, ajde nije u fotofinišu, ali deboto ... pet minuti prije početka ... uslikalo nas ka u onin američkin filmovima za dosje ...
Tek smo, nakon odrađenoga posla za koji smo prošli ovoliko kilometri, mogli poč u obilazak znamenitosti glavnoga grada svih Hrvata ...
... Ako ko ne zna, gori još postojidu i ovakove ulice, pa kome drago, a kome baš i nije ...
Našli smo relattivno blizu i parking, na Langiću, kako domoroci sve govoridu u umanjenican, to bi tribalo bit ka Langov trg. Dalje je sve bilo na par minuti hoda, a na putu do trga najpri mi je OVO upalo u oko ... reka bi da je to kip Augusta Šenoe ...
... a ovo je ništo ka kocka na zvizdi ... hm ... nije crvena, žuta je, ne beštimajte, a i na kocki piše natpis 1.7.2013., jerbo je postavljena u spomen primanja RH u EU.
Začas smo stigli prid restoran „Katedralis“, koji se nalazi, gle čuda, isprid ako ne najveće a onda najlišpe inkartane i sređene katedrale u Hrvata. Bar ne moredu reč da je najstarija, ma koliko se neki u bliskoj prošlosti trudili turnit svetoga Duju „ispod tapeta:“
Spiza je bila odlična, više/manje obilata, osin par modnih detalja: Vinka je umisto naručenih špageta „Garfield“ dobila pileći file „Šegrt Hlapić“, ja san uz mješano meso dobija pekarski kumpir umisto pomfrita, a barba Mrki je zanamisto pekarskoga kumpira uz zagrebački odrezak dobija pomfri, valjda oni ča je triba ić meni. Ali nije nan ništa smetalo da to smažemo, ka i desert palačinke poslin toga, a ako je koja mrvica i pala na pod, brzo bi leteći higijeničari to sredili ...
Nakon obida triba malo i prošetat, je li ... a doć u Zagreb i ne bacit malo munite (sitniša, za sjevernjake) u Manduševac ... isto ka da nisi ni bija gori ...
... di nas je velika instalacija vratila u grubu stvarnost još uvik vladajućega nogometnoga ludila ...
Kud će suza nego na oko ... taman je počinjala utakmica Brazil : Čile. Ama baš niko okolo nije navija za Carioce, baš se pitan zašto  I zašto svako malo spominjedu nikoga Japanca ... Nishimura se zove.
Naravno, makli smo se od ekrana. Da mi je bilo do toga, osta bi doma. Tribalo se slikat i na podan onega brkonje na konju ...
... sa sabljon okrenuton u krivome smjeru 
Nismo se ni tu puno zadržali. Krenili smo put Maksimira. Onega di stoju prave beštije ... ali silon prilika, morali smo proć i kraj ovega ...
Sve je slutilo na prikrasni finale posjeta Metropoli ... ka ovi komadić pernate faune prije ulaza ...
... a onda je nastupilo razočarenje, najveće za Vinku, ofkors. Zoološki vrtal radi do 20:00, doduše, ali blagajna samo do 18:30, tako da smo deboto poljubili vrata. Ajme, bilo mi je žaj ka pasu, kad mu dobar komad mesa ispadne iz čunke ... a Vinka ... namusila se, i sve doli skoro do Svetoga Roka nije tila s nan progovorit njanci beside. Bilo je skoro ura poza ponoći kad smo došli doma. I probudili se danas prid obid.
Sve u svemu, meni je bilo lipo, a i Vinka je kasnije, nakon prospavane noći, priznala. I ja san na kraju bija zadovoljan jer san, bez ikakovi problemi, uspija odvozit CILU DIONICU uzgor i nizdol bez zasad vidljivi ikakovi problemi, ka i Kobila Suzi na kojoj su jedini vidljivi tragovi putešestvije rojevi krepani letećih napasti prilipljenih na haubi i hladnjaku.
Kako su nan rekle tete iz RTL-a, postoji velika mogućnost da sve ovo ponovimo za koji dan, pa pravo snimanje emisije tijekon sedmoga miseca, kad bi, poučeni iskustvon, sve malo drugovačije organizirali da prispijemo napunit karticu od fotoaparata sa šta više pripadnika životinjskoga carstva iz najvećega zoološkoga vrtl u RH. I da, naravno, da se Vinkica slika sa teton Antonijon Blaće da to more stavit na SVOJ fejs
A dotle ... zdravi i veseli bili! 
|
