A kako bi moga i svatit, kad puno puti nike stvari nisu kjaro (jasne, za sjevernjake) ni nama domorocima. Mislin da sno bar malo bliži istini nakon ovoga najnovijega mirakula sa Hajdukovin sličican.
Zvuči otrcano i izlizano, ali pari mi se da je punila jedna velika bura u Hajdukov marketinški odjel u zadnje vrime. Najprin ono «Hajdučko» pivo, pa sad ovi mirakul sa sličican. Od svake litre Hajdučkoga piva kuna gre Hajduku. Od svakoga paketića sličic kuna gre hajduku ... malo ali čovika veseli ... kuna po kuna palača. Ili kako bi stari zli jezici u jednome šporkome vicu rekli k... po k... bundica. Molajmo mi sa miron ote ča se dušidu u vlastitoj zavisti ča je i Hajduku ništo, makar i usitno, dobro krenilo. I neka se više ne pitadu zašto u HNL-u bude više svita na Poljudu vengo na svin ostalin ledinama Lijepe Naše.
Ovi put je stvarno odrađen lipi posal. Angažiran je Jurica Gizdić, koji je, valjda, učinija više monografija vengo ča je Šime Strikoman potega milenijski fotografija.
Na temelju jedne od njegovi monografija učinjen je albun sa 400 sličic koji pokušava u četristo kvadri smistit povist krepkoga stogodišnjaka, od stare murve i Krajeve njive do školjke Poljudske lipotice.
Trio fantastikus ... svaki u svoje vrime!
Nastojalo se, iako je to pun kua teško, prikazat igrački kadar, događaje i osvojene trofeje kroz stoliće povisti Hajduka. Niki su igrači prikazani, niki baš i nisu, osin na skupnin slikan ... mudrijaši koji bi to napravili bolje, na jeziku, je uvik bilo i bit će za vike vikova. Amen! Na takove se ni ne obaziren ...
Prikazana ja svitla prošlost, sadašnjost u kojoj se borimo sa kosturiman ča svako malo ispadadu iz armeruna i nada u svitliju budućnost ...
Jučer, danas ... sutra?
Teško je, biće još niko vrime, sve dokle se tiči i repci iz hajdukova inkubatora ne uspijedu njanci steplit i naučit pivat u svome gnjizdu, a već is triba prodavat sa puno sitnije pineze nego ča Mučko Đubre uspije dobit za svoje eksponate.
Ali neka ga, nije me za njega briga, ionako niko neče vječno ... pa ni oni ča sve nabije na niku stvar 
Zadnji desetak godin mi je ionako neraskidivo vezano, isprepleteno sa Bilima ... prvi put smo Zakonita i ja izašli vanka ... na utakmicu
... bilo je to davne 2001. godine, na jednoj od oni hajdukovi litnji ispiti koji su uvik bili teška nepoznanica, pa i ovi, mislin da je to bilo sa Ferencvarošon, bilo je ništo mižerjasto, nerješeno, 0:0 ili 1:1, jedva smo prošli dalje.
A i kasnije, kad je mala Vinkica došla na svit, odveja san je na Poljud kad nije njanci dvi i po godine jemala, kad je doša Varteks sa Ćiron na čelu, prvi put poslin Debrecenske katastrofe. Junački je izdržala cilo poluvrime, a moran i priznat da nije bila najmlaja na Poljudu, bilo je još sitnije dice od nje.
Bilo je to u eri euforije oko dolaska Nike Kranjčara, zasad zadnjega vrhunskoga balunjera koji je doša iz Purger Vakufa na Poljud, zanamisto u Maksimir. A nije da je bija jedini ... počevši od najvećega među njima .... velikoga Bajde
Priko Štefa Deverića, pa i današnjega kapetana Maloče, ali on je ipak svoju reputaciju steka ovod, a ne gori ....
Idemo dalje, skupljamo marljivo sličice, i ča je najboje od svega ... nisan više jedini od svita u najbojin godinan ča se sa tin bavi. Kune mi se jedan tata ča mu dite trenira judo sa Vinkon, da je vidija po gradu velike, ljude od tri-četri banke, kako se minjadu za sličice i igraju na «čiklop» i «topavanje» .... ajme okad ove beside nisan bija čuja.
I kako ko okreneš, da završin sa onon konstatacijon iz naslova, oliti stihon od jedne stare pisme:
«Tuđi čovik nikad neće svatit, ča to veže dalmatinske ljude!»
Zdravi i veseli bili! 
|
