... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Mašograd, ka umjetničko ime za Kaštel Sućurac, je ipak novijega datuma. Bar koliko mene pamćenje služi, i koliko san čita o povisti našega maloga mista. A jema san koga pitat, fala Bogu, starije i pametnije od sebe koji su u svoje vrime i čeprkali okolo crikvice sv. Jurja u po Kozjaka.
E, one male crikvice, u podan planinarskoga doma, koja je još u stara doba bila moneta za potkusurivanje, i objekat slavne Trpimirove darovnice.
Obnovljena i ušminkana crkvica sv. Jurja
One u kojoj se prvi put, izrijekom, spominje ime „Hrvat“, kad je gorispomenuti Trpimir poklonija rečenu crikvicu splitskome nadbiskupu, ili je bija biskup, ne razumin se u te titule.
Skupa sa pripadajućin kmetovima, naravno. Mojin dalekin precima, sa materine strane ...
To je u ono doba bilo politički korektno, nešto ka danas koalicija, izgubiš izbore, pa koaliraš sa ovin, sa onin, i na kraju si na vlasti, a svi se kunu da nisu dali njanci glasa za tebe.
To je bilo ... odavno. Koliko davno? Paaaa, recimo da su u ta doba na Kaptolu i Gradecu pasle ovčice, ili možda neka stoka malo krupnijega zuba.
A u Ogorju je bilo samo zmija, oli nije bilo ni nji ...
Da smo mi npr. Slovenci, da ne rečen Japanci, ali nismo ... odavna bi bili kapitalizirali te povjesne činjenice, zgradili bi put do gori, dva tri hotela za goste, i prodavali ulaznice, skupa sa suvenirima odljevka Trpimirove darovnice. I cilo bi misto živilo od tega ... A ovako, da se ne spomene sa dvi rečenice u povjesnin knjigan, i da profešur Tiho Rajčić dici u skuli ne puni glavu sa otin, ne bi niko ni zna za nju. Nama je bitnije zajebat bližnjega svoga, bitnije vengo učinit ča na dobrobit mista, pa makar mi sami ne jemali nikakove koristi od otega ...
Daleko san skrenija sa ovin uvodon ... tija san samo reč da smo se mi, ka ono Sućurani, uvik, bar okad ja znan za sebe, držali malo drugovačiji. Kad bi išli na zapad, rekli bi da gremo u Kaštila. Ka da je Sućurac u Makarskoj.
Ali, bilo drago dušmanima i neistomišljenjicima ili ne, uvik smo se pomalo razlikovali od ostatka Kaštili.
Još davno, pri rata, umra je zadnji čovik ča je živija isključivo od poljoprivrede. Dobro oli loše, tija-ne tija, industrija je bila forte u naše misto. Nije da naš svit nije odija u polje, jema i dan danas vridni težakov u selu, ali u popodnevne ure. Ujutro u fabriku, Partizan, Jugovinil, oli u koju sitniju okolo ... a popodne u polje. Vinograd, najčešće, i malo fruti i verdure, jerbo masline nisu rađale dokle nije udunilo klorni pogon u Jugovinila. Još prin rata ...
A kod toliko različitoga načina života, morale su se ispoljit i određene razlike u jeziku. Slengu. Narječju. Kako li se to sve ne nazivlje.
Iz cile priče iskače rič MAŠO.
Zli jezici, naročito iz Dioklecijanove vikendice, pokušali su podmistit kukavičje jaje da ta besida vuče porijeklo iz one bosanske „Mašalah“ ... ali, unatoč određenin, malin, sličnostima, tvrdin da je sama genealogija beside skroz naskroz autohtona. Domaća.
A odgovara, otprilike, maglovito, onome ča bi Viktor, Boris i ostala ekipa iz Ferala danas napisali „... pun kua i osansto...“.
Eto vidite, koliko smo mi bili praktičniji. Cilu rečnicu Feralove provenijencije mi smo smistili u samo jednu besidu. Koju su, opet Splićani, provavali, naravno bezuspješno, kopirat i pinkicu iskrivit, pretvarajuć je u „MASU“ ... Ka ono, MASU si lud, MASU je dobro ... Ali, pokazalo se, ka i svaka kopija, brzo izblidi i još brže nestane iz lingvističkoga prostora. Tako da se još ritko čuje čak i po najzadrtijin splitskin kaletan.
Kad u Sućurcu rečeš MAŠO, isto ka da si napisa polak sastava za domaći rad. Osnovno značenje beside je „ogromna količina nečega“ ... i zavisno od situacije, konteksta, izvornoga govornika ili onega koji se samo takvin oće prikazat, more poprimit mali milijun različiti značenja. Više nego na koliko se u „Nadalini“ jaja moredu načini spravljat.
Besida ka besida, tinjala je godinan, okad ja znan za sebe ... a nije mi baš petnajst.
Da bi krajen sedandeseti i početkon osandeseti godin, kako je stasa i rasta broj korisnika, prišla i u malo širu upotrebu.
Legenda kaže da je jednom davno, u tridesetsedmi, na početnoj stanici u Splitu, u Sukoišanskoj, Striže uša i seja na prvo misto. Na upit kondutera: Dokle, pajdo! Reka je, za sebe i kompanja koji se vraća sa njin iz Grada: „Daj mi dvi karte do Mašograda!“
Mašograd, sa ponistre na petome katu „bele zgrade“
Tako kaže legenda, ne znan je li istina, ali je lipo čut!
Dalje je sve išlo ka na filmu. Dolazile su i odlazile uzrečice i „one lineri“ u govornu upotrebu kod nas ... eto, sad mi pada napamet ono „molaj me“ ... ili “asti rilo, asti ticalo“ ... Ali MAŠO je ostalo i trajalo, ka i crikvica Sv. Jure, koju smo spomenili na početku.
Najbitnije je da su i mlađe generacije, koje po defaultu uvik tiraju svoje, prihvatile besidu MAŠO i obogatile je novin značenjima.
Posli puno godin, pokrenut je opet školski list naše pučke skule Kneza Mislava.
Bija je raspisan natječaj za ime lista. Premoćno je izabrano ime Mašopis.
Amaterska udruga liti već godinan organizira dičji festival. Pogodite kako se zove. Mašofest.
Kako se zove utrka kareti na balinjere ...
Tradicionalna utrka kareti na balinjere, na sv. Stipana, Mašograd ...
... evo već pet godin organizirana na sv. Stipana (za neupućene, 26. prosinca): MAŠOkarić.
I na kraju, ali ne i najmanje bitno. Kako se drukčije moga zvat naš list o' maškar, utemeljen 2001. godine, nego Mašogadur, jer, po definiciji, glavni mu je posal da sve mašo gadi.
Znale su naše maškare i po Splitu nagrade osvajat ... ka i ove godine
Mašo ovako, ili mašo onako, i pokojna legenda, kroničar Dalmacije, Miljenko Smoje, skupa sa ekipon „Maloga mista“ pripozna je posebnost našega mista, pa je sami početak prve epizode serije ...
.... smistija na potez od Peškarije, priko Mula, pa do podan Podvorja ... Koje je teško danas i pripoznat, jerbo se puno tega zgradilo i prominilo. Ipak je to bija kraj šezdeseti i početak sedandeseti godin, prošlega stoljeća. Isto ka ča bi sad malo svita pripoznalo ovu balaturu ...
... odma do ulaza u caffe bar „Roko“, di je pokojni Ive Marjanović, u svojstvu dušebrižnika Maloga mista, don Karmela, izgovorija onu legendarnu rečenicu „... koze i jarce si mi da, koze i jarce ti vraćan ...“ ka njegov komentar na događanja u zadnjoj pridratnoj epizodi, nazvanoj „Sodoma i Gomora“.
Sodoma i Gomora baš i nismo, ali da smo kroz povist ovancavali i priko mire, jesmo ... jerbo, da smo malo bolje sriće, ne bi nan potaracali crikvu, i to priko nediljne mise, onega rata, kad je bila puna svita. Za ne falit, to su nan bili saveznici. Kraj vaki prijatelji, neprijateji nan nisu bili ni potribni.
I za kraj, MAŠO mi je drago da san uspija sročit ovi članak, i tako bar mali djelić vratit duga mome mistu. Kako duga?
Pa svi nas je odgajala mater i otac, malo i škola, ali svi mi, isto tako, bilo nan drago oli ne, nosimo timbar našega mista. I na temu fala, mome mistu, ča san izaša vaki kaki jesan.
Zdravi mi i MAŠO veseli bili!
