< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Petak je, a nije trinajsti, nego devetnaesti ... ali zato tuče južina, možđani su prokuvali ... kiša lije ka iz kabla, koliko je palo ove dane da je ko jema žicu za tržišnu poljoprivredu moga je komodno angriz (rižu, za sjevernjake) posadit, pa bi lipo plija onako. ka koji mali kinezić, u blatu i vodi priko gnjati (skočnih zglobova, za sjevernjake). Opet san se malo maknija od teme ... nije ovo poljoprivredna emisija. Ovo je pokušaj driblanja ljute južine, onako u trku, ala Christiano Ronaldo, ili ajde, da budemo lokalpatrioti, ka Bartolovićev vrtuljak Mikiću, ono nasrid Maksimira kad je samo dragi Bog spasija pizdeke od sramote i uskratija nan eurogol posli one bravure u 72. minuti ... a mislija san se do zadnjega momenta, oću li poć, oli ću ostat doma ... ajde, ajde, odazovi se ... kome, čemu?? Dva dana prije mi je stigla poruka, promocija knjige „Izgubljena generacija“ u kafiću „Ely“ u Splitu, odma izad kantuna o „Stare Slobodne“ ... to ka one stare „Stare Slobodne“, jerbo je najnovija ona ča je u Dugopolju ... Kafić kojega odnedavno držu Paola i Boran, moji dobri prijatelji, i u kojemu san sigur da neću čut ništa od repertoara karakterističnoga za novokomponirane „Ludnice“ i slična opskurna mista za instant zabavu i „srču do kolena“ koju preferiraju današnji stariji maloljetnici i oni koji još jemaju legalno Carnetovu iskaznicu ... Moran priznat da nisan bija redoviti slušatelj emisije, koja je evo već priko 450 puti išla na „KL Eurodomu“ ... ali ću to morat popravit, evo, i sad, dokle ovo pišen, slušan podcast 456. emisije u kojoj je gostova Denis Bižaca ... frontmen „Stividena“ ... grupe koja je devedesetih „tukla brigu na veselje“ u Splitu i šire ... Zajedno sa njima dvojicon se prisjećamo lipi stvari iz mladosti, jer smo grube, naravno zaboravili, ili smo i, tili ne tili, malo i „ulipšali“ ... jer da nije tako, svako malo bi skakali sa balkona ka mali Japanci ako nimadu u svidožbi sve petice ... Impresivan je popis gostiju koje je Damir Duplančić dovuka u emisiju u ovi petnaestak godin, koliko gre emisija, jema tu svega, od jednoga Rade Šerbedžije, Rate Tvrdića ... pa do zadnje kumpravende (kumice sa placa, za sjevernjake) na spliskome pazaru, ako baš ONA jema posebnu životnu priču koja bi zanimala šire slušateljstvo. Bilo je, po pričanju Damira, u ovi petnaestak godin, svega, od borbe sa slabijom čujnošću emisije, kad bi reka u najavi da će održat emisiju ako mu se javi bar jedan slušatelj, pa do borbe sa onima koji jemadu stinu zanamisto mozga, i kojima nisi moga reć, Božesačuvaj uživo, na radiju, da je nazad desetak godin nešto/negdi bilo lipo, jer bi ti odma prilipetalo etiketu nostalgičara, a zna se ča je u to doba, devedesetih, to moglo značit ... ... ovo knjiga je posvećena svima, u koje se i ja ubrajan, koji su dil jedne velike „Izgubljene generacije“ ... svima koje je na početku životne orjentacije zajebala Šuvarova školska reforma , pa ako su se malo i digli na noge, dokusurija i je RAT ... ako smo jemali sriće pa iz rata i izašli fizički čitavi, psiha je bila bar malo načeta, a ono ča je ostalo u komadu dokusurija je „kome rat, kome brat“ ... ovovrimena verzija „žuto za žuto“ ... da ne rečen hrvatsko poimanje pretvorbe, divljačkoga kapitalizma i one čuvene izjave: ... ne pitajte me za prvi milijun, za sve ostalo ću van donit račune ... Ovakve stvari, pisme, sjećanja o kojima se piše u knjizi, ovakvi ljudi ka ča je autor knjige me još, ono ča se reče, držu u životu. Daju mi nadu u bolje sutra, da još velika debela čizma turbofolka i prateće novokomponirane baštardane nadrikulture (neprevodivo, za sjevernjake) ... znan da još u ovome gradu, jema svita koji na pitanje „Oćeš li dat pineze za 'Malu Floramye'?“ ... neće odgovorit sa protupitanjen „... a ča je maloj? ...“ Skužajte me, peru me flashbackovi, jerbo triban nadoknadit puno gradiva, evo sad slušan „Prednovogodišnju emisiju“ ... Slušan emisiju koja gre na radiju koji se nije strašija puštat „Azru“ kad si je moga slušat samo doma na slušalicama. Promocija, na kojoj se pričalo o svemu više nego o knjigi, tamo san naša čovika kojega nisan vidija od 1977. godine, i Republičkoga natjecanja u tehničkoj kulturi ča je bilo u Varaždinu. Doduše, on je onda jema malo više kose, a ja malo manje kili, pa smo se nekako našli na po puta ... Ugodno druženje je brzo završilo, Damir je čita odabrane fragmente knjige, čak i komentare koje je na marginama napisa Mladen Barbarić, znameniti Pegula iz „Veloga mista“ koji na svojoj redovitoj ruti po gradskin kafićima često posjeti i kafić „Ely“ ... Zamolija san ga za posvelu na knjizi, koju je on sa gušton i napisa, onako „naopako“, jerbo je čovik rođen u ogledalu pa piše sa pogrešnon rukon ... Nažalost, mora san već partit, vrime je bilo bljakavo a ja san obeća Zakonitoj da ću doć po nju na posal. Taman san se diga sa katrige, kad je unutra uliza stanoviti splitski basista i povremeni bloger @bego, pa san njegovu razbarušenu pojavu, uz staru kaubojsku izjavu „ovi kafić je primalen za nas dva“ moga iskoristit za strateško povlačenje ... Fala Damiru za ugodno druženje, fala Paoli i Boranu ča su se sitili da me pozovu ... Sad mi je bar malo lakše, nakon koncerta „Simple mindsa“ i „Klapa na Poljudu“ i na treće misto uživo san iskusija da nisan jedini u ovome ludome Gradu kojemu se diže kosa, a ne ruke, na zvuke koji dopiru iz velike većine sastajališta mladih ... Možda mi i jesmo „Izgubljena generacija“, ali još nan oni Njemac (Alzheimer, za sjevernjake) ne sakrije stvari po kući, i još uvik se jemamo čega lipoga za sitit ... kako je lipo napomenila Milka Babović u jednoj od emisija, da uvik živne kad se siti neke lipe stvari iz svoje pribogate i raznolike prošlosti ... A ako koga zanima, da može moje impresije provjerit iz prve ruke, more to obavit na Radiju KL Eurodom di su postavljene izabrane emisije kao podcast, za naknadno slušanje ... Zdravi mi i veseli bili! |