... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Ča napisat za ovako lipi, okrugli broj ... a ne upast u zamke patetike, ego-tripa, japajakanja i ča ti ga ja znan čega sve još ... asti, a zaboravija san jednu zgodnu sintagmu moje profešurice hrvatskoga jezika iz osnovne skule: kako se lipo izražavat a ne upast u, ili dobit ako baš oćete, „literarni proliv“
Bog joj da zdravlje, još je živa, ča me je naučila onda davni dana ... to se lako ne zaboravlja.
Dunkve, pisat oli ne pisat, puno mi se lipi stvari dogodilo u zadnji deset godin, ka i par oni malo manjje lipi, ali ono lipše je ipak privagnilo ...
Ne, neću sad od stoljeća sedmoga, ipak nisan oni duge brade ča ga Grunf tura na kolicima ...
Oženija san se ... došla je na svit mala Vinka ... i na veliki nagovor moje drage prijateljice, počeja san pisat blog, prvi put kad je Vinka jemala par miseci ... i odonda su mi ipak najveća inspiracija za pisanje moje dvi ženskice, od početaka ...
... pa do današnji dana,
... ono ča se reče, i u dobru i u zlu, i dobre volje, i grintavo, i na buru ... i na južinu.
A tu je uvik i dobra ekipa ...
... nikad nije bilo problem nać razlog za skupit se, malo se proveselit, proćakulat ...
... a i razmjena mišljenja uvik dobro dođe, kako nazad tridesetak godin ...
.... tako i sad, kad smo nabacili malo pancete naprid ...
.... i koju sidu dlaku po glavi i bradi. I od početaka, a pogotovo sad, nastojin iskoristit svaku priliku za prošetat malo sa Prinčipeson...
... uvatit malo friške arije i lipoga sunca, pogotovo u ove ledene zimske dane, nadan se da sa time nikome, pogotovo sjevernjacima, ne vriđan njihove osječajčiće ...
... a usput, više ili manje uspješno, nastojin podučit Vinku rukovanju sa fotoaparatićen ...
... pa uskoro morete očekivat prvi tematski post pod naslovon „Vinka slikaje cviće“, jerbo je trenutno obaigrala sve pitare u donjokaštelanske babe, a uskoro se sprema napast i botanički vrtal sučuračke babe ... pa ćemo onda, ne ja nego ona, izabrat najlipje slike svića i prezentirat i ovod ka jedan mali album.
A ča se tiče mista stanovanja ... ne bi tija mećat sol na ranu, radi se, ali, kako bi rekla ona naša splitska glasnogovornica policije ča jema mašo lipi glas ali govori uvik nike grube stvari ... „... ne možemo otkriti pojedinosti u interesu istrage ...“.
Da je ovo naš žutonovinarskosenzacionalistički tekst, sad bi se ka ovde nastavilo sa onon floskulon „naši pouzdani izvori tvrde da ...“ e, ali za ono iza tri točke ćete, bojin se, još malo počekat ... ali ne vječno, jer izad svakoga nevrimena, grmljavine i padalina, utvrdo ili u meko, izađe sunce i ukaže se duga ...
... kroz ovu dugu, i naš ranjeni Kozjak izgleda barenko zericu lipše ...
... pa nismo se ni nas troje itali stinjan u Boga, pa da nećemo uspit sredit svoju "štalicu"
... makar je morali zgradit od LEGO kockica ...
Bilo je tot ovi godin još mašo tega, od vatrogasac ...
... pa sve do mašogradski maškara, koje su 2009. godine jemale isto jednu okruglu brojku, desetku od reanimiranja dviiljadite godine ...
... ko je reka da se nisan slika sa Mesićen ... a i sa don Ivanon ...
A kad smo već kod maškara ... Sinoć smo bili svo troje u ekspediciju „kostim za maškare“ ... a ča smo joj kupili, o tome ćete moć pročitat ovod, za koji dan ... isto ka i to di ćemo, ako Bog da zdravlja, i lipoga vrimena, poć Vinka i ja na dječji krnjeval.
Zdravi mi i veseli bili!
Dinosauri i ostale priče
Ne mogu reč da san jedva čeka, ali u ovome našemu gradu, mislin na Split, jer su Kaštila još uvik sedan seli i daleko od grada, di san ono sta ... a, u ovome našemu gradu se i ne događa baš puno ovakvi stvari, pa nisan tija ništa propustit. Ko zna kad će se iduća prilika ukazat.
Zvučilo je lipo, u najavi, ka u onome starome vicu o demo-verziji, ali eto, da san se nagovorit, od strane Vinkice, i odveja san je, skupa sa prijateljicon, vidit te strašne beštije ...
Prvi utisak me baš i nije izbacija iz postoli, bilo je tu pravi, veliki, beštija ...
... nekih malo manje strašnih, koje su se ranile samo sa verduron ... dobro, ajde, diko bi mu se zaletija i bokunić meseka ...
.... ili koje su samo letale okolo, uživo ...
... ili na playback, na velikome ekranu po srid sride dvorane. Lipo za vidit, ali jeman utisak da se sve to moglo prezentirat i na duplo manjemu prostoru. Ulaznice su bile 60 kn za starije, a 40 kn za dicu. Je i nije puno, kad se uzme u obzir, da su u cijenu uračunate i vožnje vrtuljcima ...
... ili vožnje vlakićima, ka ča je ovi ...
... da ne bi slučajno vagoncin bija koje druge boje nego roza oli ljubičasti ... ali najviše su se i Vinka i Sara ipak naguštale na ovin dičjin toboganima u obliku dvorca i ko zna sve čega ...
I naravno, tribalo je na kraju timbrat kartelu, napravit jednu sliju u raljama Tiranosaurusa Rexa ...
... pa smo se lagano uputili kući svojoj. Nakon još jednoga ugodno provedenoga vikend popodneva. Naravno, šlag na kraju ... od svih slika, robota, tehnike i sličnoga, meni je ipak bila najupečatljivija ova reklamna slija na haubi jednoga od brojnih spliskih brzogriza koji naručeno isporučuju na vašu adresu u roku odma ...
... i to bi bilo to ... za petak uvečer dovoljno!
Priča sa zapadne strane
Je, reče se da ne znaš cjenit ono ča jemaš dokle ne izgubiš. Dobro, ja nisan ništa izgubija, ali moran priznat, okad san u dijaspori da san više puti bija na Planinarski dom „Putalj“ nego sve ove godine okad se je Vinka rodila.
Uputili smo se lagano put Malačke, pa puten priko ciloga Kozjaka. Je da je Punto i zacijuka par puti, ali sve u svemu, glede ovoliko kišurine ča je pala u zadnje vrime, put je još i u dobrome stanju kako san mislija da će bit ... Nisan odavna proša ovon stranon, ali da se primjetit da se i ovod počelo pomalo gradit. Ispočetka poljske kućice, ali ne virujen da neće skoro niknit i koja stambena zgradica ... ako ne ništa, ovod je malo jeftinija zemlja nego doli, bliže civilizaciji
Tu i tamo uz koji zanimljivi krajputaš ...
došli smo i do našega cilja ...
Ovi put mi je bilo malo lakše dokumentirat, jerbo je i Vinka slikavala sa svojin aparaton ...
... najpri nezaobilaznoga ćuvarkuću, a onda i malo zgrade iz žablje perspektive ...
... a nije bija zanemaren ni biljni svijet, da ne ispadne da u ova doba na domu BAŠ NIŠTA nije zeleno ...
... a i tatu je uvatila dokle se namišta za slikavanje ...
Eto, skoro je sve ona napravila, meni i nije ostalo ništa, nego da dokumentiran njezinu nazočnost ...
... jer se i u knjigu sama potpisala, skroz razuzmljivin rukopison, za razliku od nekih, je li ...
Naravno, uz obavezno portretiranje crkvice sv. Jure,
... malo smo se okripili i nadisali friške arije. Pun dom svita. Gori na starome kominu @vlaj i ekipa iz Društva obavljaju elektrifikaciju ... Već je lagano počelo bit i zima, pa smo teška srca, ipak na sućuračku stranu, odjahali u zalazak sunca ...
... susrećući sportaše koji po Kozjaku vridno skupljaju kilometre, obećavajuć da će ove godine uspit spojit bar tri utakmice bez žutoga kartona Ko zna, kako je krenilo, možda ga i Reja pozove na pripreme Hajduka.
Kako ono zovu inerciju, tromost, ili to jema veze sa načinon silaska doseljenika u primorske gradove, poglavito Split, masa puta nizbrdica puta kosinus Klis ...
Eto ga, konačno je rebambija, ka da vidin neke kako se zlobno smješkaju. Mislin da ću i razočarat kad im priložin dokaze u suprotno.
Inercija, navika, je gadna stvar ... eto već skoro desetak godin, duže vengo ča pišen blog, još iz momački dana radin male džepne kalendariće, slikajen, slažen, štampajen ... nekad se od toga moglo ča i peškat, ali sad već malo teže, kako bi reka Darinkin muž, "secesija, brate" ...
Ali, ako i nima posla ka posla, još uvik mogu bar pinkicu usrićit meni drage ljude sa kojin kalendarićen, dobri ljudi osiguraju materijal , a ja još uvik mogu poklonit moj rad, strpljenje i zrnce ludosti
Pa da krenemo od najstarije institucije u Hrvata, od naše Crikve ... sićan se kad san prvi put napravija kalendariće, bija je to moj prvi sastanak sa don Radojkon, predstavija san mu se i uz onu staru legendarnu rečenicu mu objasnija u koje je misto doša. A koja je to rečenica: Pa ona, da kad bi "Liburnija" vozila na Rab, ne bi ko jema cimu odrišit ...
Don Emanuel je sigurno već bija upozoren di dolazi, i zasad se dobro drži, svaka mu čast ...
Koga sad? A ča mislite, koliko jeman staža u vatrogascima ... i, nota bene, ovo je ipak Vatrogasni blog, pa bi sad bija ka red i na nji ...
Ovo je bila godina velikih uspjeha našega društva, DVD Mladost, pa su motivi sa Vatrogasne Olimpijade prevladavali, od ženske ekipe koja je osvojila treće mjesto ...
... pa sve do službenih trenutaka na svečanom mimohodu ...
ili do trenutaka opuštanja posli ili nervoze prije nastupa ....
Naravno, nisan zaboravija ni slavne prethodnice današnje ženske ekipe ...
... a ni zrnce dječje radosti, iako priznajen da ni meni ovakve igračke baš i nisu mrske
Maškare u Mašogradu su lani prošle kako su prošle, neću sad opet otvarat stare diskusije, ali nisan moga ne napravit nijedan kalendarić, ovi put se fokusirajući na sjajne pojedinačne maske od ljudi koji to rade već desetak godina ... bez skupih kostima, sa samo malo dobre volje i mašte se more napravit puno, puno toga, uz dobru osnovnu ideju ...
Gomilički vatrogasci nan dođu ka mlađa braća, u stvari i jesu nastali ka izdvojeni vod našega društva, ali su se brzo osamostalili i krenili svojin puten, nedavno su slavili i trideset godin duštva ...
Društvo za očuvanje kulturne baštine Kaštela, Bijaći, su isto odavno na mome popisu ... svake godine druga slika, iz drugoga sela, ili uzmemo mali odmor pa ka i ove godine, priložimo neko od općih mjesta bogate kulturne baštine sa ovih prostora ...
Kakvi bi to pregled kalendari bija bez našega Hajduka ... Ove godine se i nisu baš proslavili, deboto da nisan jema ča stavit ... napravija san reprint od lani ...
... a onda mi se ukazala jedna emajl poruka, pristigla iz ko zna kojega izvora, koja je spojila u jednu sliku situaciju u Hajduku i zabranu trošenja nikotinskih štapića na javnim mjestima krafne su dodane samo kao desert, nadan se da se neznani autor ove slike ne buni
Tu i tamo bi napravija još koji kalendarić, ka i ovu repliku Pirellijeva kalendara sa slikon Elice, male pametne plavuše, ljubimice naše blogerice @šetemanke,
... ili par prigodnih za jednoga moga prijatelja laž ... ups, lovca ...
A pristojnost nalaže da se sebe i najbliže stavi na kraju ... ili se reče da šećer dolazi na kraju, whatever
Teškon mukon san uspija natirat svo četvoro da u isto vrime stanu prid aparat ... iskoristija san priliku na didov rođendan ... tri kvarta stolića, nije to mala stvar, ej!
Sitija san se da niman vizitki, kako ono gre o postolaru i postoliman, pa san spojija ugodno sa korisnin ... evo na jednoj slici san meka više manje sva moja područja interesa ... ispričana da i malo dite more razumit ...
... a glede recesije, situacije u državi Danskoj i globalnoga zatopljenja, dobija san malu inspiraciju i za ovu složenicu ...
... a i ove godine san se riješija jedne velike traume iz ditinjstva ... dunkve, nisan se nikad slika da sidin na kolinu Dida Mraza. Nisan ni sad, jer je bila Teta Mraz ali na njezino inzistiranje, i uz Vinkinu pomoć kod slikavanja, obavili smo i to ...
... a kolekcija ovogodišnji kalendarići bi bila nepotpuna bez ove slike ...
... jerbo, koliko san puti bija gori na snimanje ove godine, više me i portiri pozdravljaju kad uđen na glavna vrata ...
Na kraju, ka šlag na tortu, moja prinčipesa ... sama, u vrtičkin poslima ...
... ili sa prijateljicon Maron, prvi put u 3D kinu ...
Iskreno se nadan da ste uspili sve ove sličice učitat i da ste jemali živac ovo sve prigledat i pročitat do kraja.
Stojte mi dobro, i zdravi i veseli bili! I neka je svima, i vama i nama, sa srićon ... jeman osjećaj da će nan SRIĆA itekako tribat, kako je započelo
nemojmo ovo pivat na kraju godine ...
Nikako se nisan moga odlučit koji ću od ova dva videa stavit, pa san meknija obadva ... možda bi se dalo raspravljat koji bi triba bit prvi a koji drugi
Ali eto, guštajte u obadva, pa sami odaberite kojin ćete redon slušat, nas ionako niko ništa ne pita
Update:
Lista san malo po starin slikan sa bloga, pa mi je ova tako upala u oko da san je jedva izvadija vanka ... i ča ću van poć više išta govorit