Čorbanac

ponedjeljak , 21.03.2005.

Mrzim sahrane. Nevjerujem da ima previše ljudi koji ih vole. No opet postoje oni koji uživaju u tome. Razlog? Pa taj da kada je sahrana u pitanju obitelj pokojnika pripremi jelo i piće pa se pojedinci uvale kao pod spikom žaljenja pokojnika a u stvari sve vodi ka tome da se nažderu i napiju. Najgore mi je kada takve likove trebam gledat a ono nema im smisla reć da idu u djetinjstvo (u p.m.) jer svako kaže ma pusti ih nemoj sad gledat na takve stvari i slično. Mislim koji su to đon obrazi. Baš i idu na tu kartu da im nitko neće ništa reći dok se oni oblokavaju. Imam već dosta iskustva sa sahranama tako da sam par puta bio u prilici da vidim i likove koji se toliko zanesu sa alkoholiziranjem da zaborave gdje su pa ih čak i pjesma uhvati. Onda takve moraš malo za vrat pa napolje uz prateću nogu u dupe.

Dok smo bdjeli pored pokojnika prisjetili smo se jedne antologijske fore vezane uz mog djeda. Naime on je bio član lovačkog društva pa su često išli u prirodu. Pošto je on bio jedan od starijih članova uvijek su smišljali kojekakve zejebancije na njegov račun. Tako su jedne prilike iskoristili priliku dok je on otišao u ćenifu da vide šta on nosi u ruksaku. Pronašli su komad kobasice umotan u alu foliju. Nisu bili lijeni pa su kobasicu izvadili i umjesto nje ubacili da prostite govno te ga umotali u tu istu foliju. Poslije su sjedili i jeli čorbanac lagano se smješkajući čekajući kada će djed da skuži podvalu. Djed jedini ne jede. Kaže jedan od njih
"Eto, bilo bi fino da smo ponijeli i kakv komad mesa pa da smo ga ubacili u čorbu"
"Ma ništa se vi ne brinite ubacio ja sam ja komad kobasice što sam ponjeo od kuće, da malo zamiriše" doda djed
To je bio kraj klope…..i početak riganja…..