4. july - nastavak

subota , 19.02.2005.

Moram ovaj post razvući jer bi ispao predugačak. Nakon batina popijenih od šveda laganini smo ispratili ostala natjecanja koja su oko prilike sva dobili šveđani osim onih na kojima nisu se natjecali a to su košarka i bejzbol, iskulirali smo se pored našeg šatora koji se nalazio pored glavne ceste u kampu. Šveđani su sjedili nekih par metara od nas likujući i odmarajući. Ostala je još samo jedna igra ali se oni nisu prijavili za nju a to je potezanje konopca. Fora je što se ne povlači samo konopac nego je na kraju tog konopca par tona teško vozilo gusjeničar koje inače uglavnom voze medicinske postrojbe. Natjecali su se vodovi iz satnija i to tko će za što kraće vrijeme prevući grdosiju na relaciji od 50 metara. Naravno da holivud vojnici naprave čitav šou od toga pa je to ličilo na pravi cirkus okoprilike kao kad su oslobodili Iwo Džimu. Ekipe od po dvadesetak vojnika su vukli vozilo a na samom čelu bi bio neki od zapovjednika koji je svojim pokličima dodatno motivirao svoje pulene. Imao sam osjećaj kao da sam na nekom futuristilkom rodeu jer je bilo kao u nekoj areni iz Mad Maxa. Svaka postrojba je bodrila svoje jer pobjeda u ovom natjecanju je ipak stvar prestiža. Prosjeci su im bili nekih 20-tak sekundi. Sve je mirisalo da će jedna pješačka postrojba osvojiti "konopac". Zapovjednici te postrojbe su se lagano smješkali……A smješkali su se i šveđani….još laganije. Natjecanje izgleda kao završeno a oni se pogledavaju između sebe dok sjede po strani. Njih 20-tak plus Helga fizioterapeut. Autobus ih već čeka da krenu natrag u svoju bazu udaljenju nekih 25 km od Colt-a. Svi gledaju u bradatog narednika. Tad se on polako ustade a za njim i njegova ekipa. Helga je ostala po strani. U stvari nema pojma kako se zvala ali Helga mi onako paše. Pravi su kavaliri ostavili damu da malo odmori. Jedan po jedan amerikanac od njih nekih 1000 se okreću i stišavaju povike. Polako shvataju da će i šveđani pokušati povući transportera. Nastaje totalna tišina. Šveđani oprobavaju kako im konop leži u rukama. 1000 amerikanaca se razmaklo da im oslobodi put. Narednik je pljunuo u ruke, protrljao dva puta, uzeo konopac i dok su njegovi podređeni čekali….čekali na znak. Tada je poviknuo nešto u stilu "OUUUUUAAIIIII" i povukao konopac. Svi su se toliko upeli da sam mogao vidjeti preciznu konfiguraciju svih žila na vratovima vojnika. Povukli su transporter tako da se prašina počela dizati. Čovječe kakva sila. Mislim da niti jedna osoba nešvedskog podrijetla u to momentu nije imala zatvorena usta. Vukli su kao mutavi. Samo je nekakva Titanic glazbena tema trebala da počne da svira i da slika bude u sloumušunu pa da ugođaj bude potpun. Na nekih pola staze kada su ameri shvatili da će i tu biti pobjeđeni netko je klapnuo rukama.
Jedan klap se pretvorio u dva, dva u 6 a 6 u sve.
Čovječe kakav je to prizor bio.
Šveđani furiozno prelaze zadnje metre uz zvuk 2000 dlanova, 10000 prstiju i trijumfalno prolaze kroz cilj za nevjerojatnih 18 sekundi uz totalne ovacije svih prisutnih. Filing kao pobjednički gol u zadnjoj sekundi. Svi su im čestitali i otpratili ih do autobusa vjerojatno ne znajući da će se švedi opuštati uz pivo iste večeri dok oni moraju tugovati uz Article 15….osim nas prevodilaca naravno….