4. july

petak , 18.02.2005.

Većina vas zna da je 4. srpnja za Amerikance jedan od najvažnijih nacionalnih praznika. Tako je Camp Colt u posebnom ozračju dočekao taj dan. Cijeli dan su na rasporedu bila razna natjecanja u mnogim sportovima. Mi prevodioci smo iskoristili priliku da taj neradni dan prijavimo i svoju ekipu i to za natjecanja u nogometu i odbojci. Pored tih sportova još se igrala i košarka, bejzbol, stolni tenis i poslastica dana – potezanje konopca. Za tu disciplinu se nismo prijavljivali jer su komotno nas mogli povlačiti konopcem koliko smo bili mamurni opijajući se veče prije..jer sutradan je neradan dan. Amerikanci su imali nekoliko ekipa koje su bile podjeljene po postrojbama. Kao spešl gests su pozvali ekipu iz Švedskog bataljona mirovnih snaga. Šveđani su inače svi u Bosnu došli na dobrovoljnoj bazi (za razliku od Amerikanaca) i imali su ful bolje uvjete nego oni. Plaća im je bila jedno tri puta veća, nisu imali Article 15 (zabranu alkohola), nisu morali nositi pancirke, i u njihovim PX-ovim si mogao kupiti pivo, viski i ostale blagodeti. na turnir povodom 4. džulaja su stigli autobusom. Baš su izgledali nekako šveđanasto. Većinom plavi, svi su bili baš kao oni likovi sa olimpijskih igrara. Vodio ih je nekakav zapovjednik, vjerojatno imena Gunar ili Olaf. Tipični viking, jedno metar 68 visok, Hulkove konstrukcije i naravno brade, kestenjaste boje. Prvo natjecanje je bilo u odbojci u pijesku gdje smo imali solidan nastup i bubali smo američke ekipe. Svaku priliku smo koristili da im smečiramo u glavu ili genitalije. No ipak uz američke suce u američkoj bazi protiv američke ekipe baš i nemaše neke prevelike šanse. U finalu svu šveđani izmasakrirali amere jer baš i nije fora da goste oštetiš nekorektnim suđenjem. Košarku nije trebalo niti promatrati jer se znalo ko je tu master blaster. Mi smo se prebacili na nogometni teren. Teren je bio srednje veličine, otprilike kao školsko igralište ali na relativno travnatoj podlozi. Naša ekipa prevodilaca je izgledala kao skupina zatvorenika u onom filmu sa Silvester "Uvrnute usne" Staloeneom. A još u blizini bodljikava žica i vreće sa pijeskom te naoružani stražari pa je pikčer bila potpuna. Smlavili smo dvije američke ekipe ljevonogih mexikanaca koji su mislili da su nešto u familiji sa Hugom Sančezom. Sve smo to upotpunili sa proslavama golova kao da smo pravi igrači i to metodom "poseri amerikance kad imaš priliku". E onda smo došli do finala gdje su naravno nas čekali olmajti šveđani. Zamislite si one scene iz filmova kada se pojavljuje opasni neprijatelj ili glavni junaci kreću u uzvratni boj nakon popijenih batina. E tako su se i oni pojavili. Čovječe, kompletna njihova ekipa u komplet Adidas opremi od glave do pete. Svi stoje u jednoj liniji i skidaju trenerke a ispod trenerke i dresovi. Među svim šveđanima i jedna šveđanka. Pitam ja njihovog trenera "Jel ovo fizioterapeut?"
"Jok, centarhalf"
Gledamo mi njih, a oni nas. Poče utakmica i nakon jedno 2 minute ljudi vode jedno 3:0. Ko da im je neko motore u guzicu ugradio. Njihov gol nismo niti mogli vidjet jedino ako se oni malo razmaknu a svi ko bandere. Ona "fizioterapeutkinja" nas je fino izmasirala tj. polupala nas ko kante i još da sramota bude veća i gol zabila. Tada sam se zareko da neću gledat nogomet jedno 26 godina. Kako se utakmica bližila kraju nikotinskometilalkoholne nakupine u našim mladim tijelima su total proključale pa smo se vukli po terenu ko skupina pijanih baba. U jednoj od čestih pauzica nakon popušenog gola morao nešto reć švedskom teneru reko:
"E jes ti fora dovest baš olimpijsku reprezentaciju na ovakvo prijateljsko natjecanje." Magnus Sjoren Torensen (ili tako nekako)se slatko nasmijao. No ipak smo ublažili poraz na kraju pa razlika i nije bila tako strašna…… samo 16:1…..