Onkl Sem III

nedjelja , 13.02.2005.

Prije odlaska dobili smo neku zapovijed da idemo u nekakvu misiju.
Šta ćeš, valja slušat i zaradit plaću pa bez pogovora poslušah.
Čekam ja čime ćemo ići kad satnik Bakardi s kolom pokaza na vozilo
koje se zove Bradly.
To je inače borbeno vozilo za transport pješadije i
ima neki ninđa top manjeg kalibra na vrhu. Gusjeničar je i izgleda moćno.
Na zadnjem dijelu se otvori rampa i par vojnika uskoči unutra pozivajući
pritom i mene. Nisam baš bio najhepi sa ulaskom u čudnu napravu
koju prvi put vidim i mada volim američke ratne filmove nisam se
baš osjećao baš lagodno.
No pomisao na osmicu marki me ugura unutra. A unutra mrak.
Crnce pogotovo nevidiš. Imaju neke male procjepe kroz koje
možeš proturit šmajser ali to baš ne pomaže u osmatranju terena.
Buka koja se unutra razvila kada smo krenuli me podsjetila
na koncert Pantere u Zagrebu prije rata samo što je na koncertu to
imalo nekog smisla. Čovječe, nisam nešto previše klaustrofobičan ali ovo je bilo tu mač. Šćapio sam neki remen koji izgleda i da služi da ga ufatiš u vožnji.
Drmali se mi tako jedno nemam pojma koliko jer total izgubiš filing o
vremenu i prostoru kad odjednom makina stade.
Otvori se sezam i zapljusnu me svjetlo dnevno i to još rikošetirano od snjega.
Pogledam vani a jedno 12 nindža kornjača
(tako smo poslije zvali amere zbog mase opreme koje su imali na sebi)
leži na rubovima ceste u kanalu. Izađem ja laganini vani i pojavi se i satnik Boccardi.
Nešto dalje stoje neki ljudi a ja se još uvijek privikavam na dnevnu svjetlost.
Satnik im priđe i pita dali oni znaju gdje su minska polja.
Jedni pokazuju na jednu stranu a drugi na drugu kad se pojavi neka teta u nestvarno ljubičastim lakovanim cipelicama, ful adekvatnim za neki bal infantila
a ne za 30 cm snjega i kaže da ona zna gdje su minska polja i
da će nam ih rado pokazati jer ipak je ona prije dva dana nakon
par godina rata prvi put stigla iz Njemačke. Čim je okrenula leđa
uvrtanjem kažiprsta kružno naspram sljepoočnice sam signalizirao
satniku koktelu da ova nije čista niti jedan posto. Sreća pa je shvatio i nije
poslušao da idemo u pravcu gdje je munjara htjeka da nas vodi.
Još smo se malo šetkali po tom seocetu i proučavali srušene kuće.
Mještani su rekli da ju tu bila velika makljaža i da su srbočetnički
okupatori popušili u jednom velikom napadu.
Tada sam skapirao koliko se ameri lože na takve spike jer ipak oni nisu bili u pravom ratu
u a furaju se da su Ramboi i komandosi. Nisu svi bili takvi tj. upoznao sam poslije i ekipu iz "Pustinjske oluje" no o njima kasnije.
Spakirali smo se u killing mašin i zapičili prema bazi Colt….
u međuvremenu su me prebacili u hummera (finije vozilo američke vojske o.a.)
tako da sam imao puno bolji pogled.
E ako ste gledali Pobješnjelog Maxa onda otprilike znate kako izgleda prizor koji me dočekao….