3. dio--još uvijek o Danielu
Tako izgleda svaka kuća u tom prokletom šminkerskom kvartu. «Možda te obitelji nisu toliko sjebane kao ova moja», pomisli on, «,ali ne vjerujem ni da je i kod njih sve onako kako se pričinja.»
Prije no što je on to uopće shvatio, našao se na glavnom križanju, prepunim automobilima, u kojima nervozni radoholičari mumljaju pred sebe, nedvojbeno govoreći nešto na shemu:»Idi u p.m….koji je vrag tebi dao tu jebenu vozačku?!».
Točno se vidjelo na njihovim licima panika pri samoj pomisli da će zakasniti na posao. Znao je prepoznati dobro takve face jer ih se nagledao na svakom domjenku u njihovoj kući , gdje je Zdravko pozvao sve one njegove ulizice. Njegov očuh ustvari ništa nije imao sa pripremama oko takvih večera, jer se za sve s ljubavlju brinula majka. Morao je svaki puta priznati da je aranžman savršen, ta ipak , koliko god to ona potiskivala, je ona u dubini svoje duše još uvijek bila ona kreativna žena od prije. Zna uvijek uskladiti međusobno boje, makar to bile boje tableta za mršavljenje koje će popiti tijekom dana.
U trenu kada zeleno svjetlo na semafor privuče njegov pogled , on se vraća u realnost. Sada na njemu stoji konačna odluka hoće li otići u onu smrdljivu i prljavu gradsku četvrt u kojoj je prije živio ili otići negdje popiti kavu. Uopće mu nije padala na pamet ideja da možda ipak ode u školu. Imao je dosta neopravdanih, ali nije za to mario, nego je svima uvijek govorio :»Jedan ukor više, manje…neće propast svijet…», tada zastane , iako bi najradije nadodao , «…moj je svijet tako-tako već odavno propao. Točnije , one subote od prije šest godina.».
U njegovoj se unutrašnjosti se vodila žestoka rasprava između njega, Daniela-kukavice, kojemu je bilo dosta onih glupih sjećanja , i njega, Daniela-znatiželjnog, kojega nešto vuče prema tamo, i pod svaku cijenu želi znati što. U njemu se vode diskusije , nalik onim televizijskim debatama između vlade i oporbe. Što god oporba rekla , vlada ima moć da učini što joj je volja. Tog je dana, tko zna zbog čega, na mjesto vlade stala ona znatiželja koja je željela znati što stoji iza tog špirijusa kojeg je osjećao. Prvi se put nakon, toliko godina u njemu probudila nada da će njegov život možda izaći iz one rutine u kojoj je bio zaglavljen.
Ta se nada u njemu probudila u onom djeliću sekunde, dok je zbunjeno stajao na rubu kolnika, gledajući , sada već trepteće, zeleno svjetlo.
Taj je , za njega već zaboravljeni osjećaj došao sasvim nenajavljeno. Nije izazvan nekim događajem ili nekim obećanjem, već samom pomisli da danas ide u stari kvart. Ne sjeća se kada se nadao nečemu, ali pretpostavlja da je to bilo netom nakon očevog odlaska, ta svako se dijete propale obitelji nada da će njegova obitelj manje sličiti na neku familiu iz meksičke sapunice, a više na onu iz «Djevojke sa Beverly Hillsa».
Po licima vozača , koja poprimaju koliko-toliko normalnu boju lica, shvaća kako se njima pali zelena lampica na semaforu, te da ipak postoji šansa da se na vrijeme pojave na svojem ljubljenom radnom mjestu, gdje će trčećim korakom odjuriti do svog radnog stola pretrpanog kojekakvim dokumentima i papirima, te ih pomno jednog po jednog iščitati.
Preusmjerava pogled svojih tamnih očiju na njemu nasuprot, bliješteće crveno svjetlo. Crvena je boja agresivnosti , pomisli on, i počne trčati kao bik glavom bez obzira, ta u tom se trenutku ustvari sjetio kako je on bijesan na cijeli svijet. Oni radoholičari nisu baš bili oduševljeni njegovom idejom , da im prepriječi put, pa je taj njegov trk popraćen glasnim trubanjem auta, skoro svih odreda crnih Mercedesa.
Kada dolazi do druge strane te poprilično široke prepunjene ulice, pita se jesu li mu još sve kosti čitave. Začudo jesu.
Kreće uskom pješačkom stazom, koja bi ga , koliko se on još sjeća, trebao odvesti do njegovog cilja. Prije je tim putem mogao ići žmirećki, bez da hoda nesigurnim koracima, a sada ne može ni širom otvorenih očiju hodati , a da ne zapne za hrapavi puteljak.
